![](/sites/default/files/grb-srb.png)
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 295/2022
25.03.2022. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilaca AA iz ..., BB iz ..., VV iz ..., GG iz ..., DD iz ... i ĐĐ iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Jelica Merička, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, koju zastupa Državno pravobranilaštvo u Beograd, radi isplate minimalne zarade, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 738/20 od 12.07.2021. godine, u sednici veća održanoj 25.03.2022. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 738/20 od 12.07.2021. godine.
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova postupka po reviziji.
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev tužilaca za naknadu troškova odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3598/18 od 17.10.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca da se obaveže tužena da tužiocima na ime naknade u visini minimalne zarade za period od 01.02.2013. do 02.08.2013. godine isplati pojedinačne mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedene u tom stavu izreke. Stavom drugim izreke, obavezani su tužioci da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 55.500,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 738/20 od 12.07.2021. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke tako što je usvojen tužbeni zahtevi tužilaca i obavezana tužena da tužiocima na ime minimalne zarade za period od 01.02.2013. do 02.08.2013. godine isplati pojedinačne mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom navedene u tom stavu izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu drugom izreke prvostepene presude tako što je odbijen zahtev tužene za naknadu troškova koje je u postupku pred prvostepenim sudom imala, a tužena je obavezana da tužiocima na ime naknade troškova koje su u postupku pred prvostepenim sudom imali isplati iznos od 214.000,00 dinara. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocima naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 67.250,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18 i 18/20) – u daljem tekstu: ZPP i utvrdio da revizija tužene nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. stav 1. ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su bili u radnom odnosu u veterinarskoj ustanovi „Glutin“. Pravnosnažnim rešenjima poslodavca tužiocima su otkazani ugovori o radu sa 02.08.2013. godine zbog prestanka potrebe za njihovim radom uz pravo na isplatu posebne novčane naknade u skladu sa Programom rešavanja viška zaposlenih u ustanovi. Sporazumom zaključenim između Republike Srbije – Vlade Republike Srbije i Društvenog preduzeća „Glutin“ zavedenim kod nadležnog organa Republike Srbije 17.10.2007. godine i kod Društvenog preduzeća „Glutin“ 18.10.2007. godine, učesnici su se saglasili da je udeo državne svojine u sredstvima koja koristi društveno preduzeće u celini u državnoj svojini (100%), da Republika Srbija preuzima osnivačka, odnosno upravljačka prava, da je društveno preduzeće dužno da na nepokretnostima određenim Sporazumom izvrši upis promena u javnim knjigama. Iste činjenice sadržane su i u Odluci o izmenama i dopunama osnivačkog akta Proizvodno prometnog društvenog preduzeća „Glutin“ koju je donela Vlada Republike Srbije 09.10.2008. godine. Rešenjem Privrednog suda u Beogradu St br. 166/2013 od 26.11.2014. godine otvoren je stečajni postupak nad Veterinarskom ustanovom „Glutin“ u stečaju, a za stečajnog upravnika imenovana Agencija za privatizaciju Republike Srbije, Centar za stečaj iz Beograda. Rešenjem istog suda St 166/2013 od 04.06.2015. godine usvojen je završni račun i završni izveštaj stečajnog upravnika od 21.04.2015. godine, zaključen postupak stečaja nad stečajnim dužnikom Veterinarskom ustanovom „Glutin“ u stečaju, naloženo stečajnom upravniku da sredstvima koja se nalaze na računu stečajnog dužnika pokrije nastale troškove stečajnog postupka, naloženo registru ustanova Privrednog suda u Beogradu da izvrši brisanje stečajnog dužnika Veterinarske ustanove „Glutin“ u stečaju, Republičkom zavodu za statistiku da briše iz svoje evidencije stečajnog dužnika, a Poreskoj upravi da ugasi poreski identifikacioni broj, te stečajnom upravniku da ugasi račun stečajnog dužnika a Republičkoj Direkciji za imovinu Republike Srbije da, u roku od osam dana od obaveštenja Privrednog suda u Beogradu, preuzme celokupnu imovinu stečajnog dužnika i da o primopredaji iste obavesti stečajnog sudiju. Utuženi iznosi predstavljaju neisplaćenu minimalnu zaradu tužilaca za period od 01.02.2013. godine do prestanka radnog odnosa kod tuženog dana 02.08.2013. godine, čija visina je utvrđena veštačenjem veštaka ekonomsko-finansijske struke.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ocenio da tužena u datoj situaciji, kao osnivač pravnog lica koje je prestalo da postoji brisanjem iz sudskog registra po zaključenom postupku stečaja, ne odgovara za obaveze tog pravnog subjekta, pa je osnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije. Stoga je kao neosnovan odbijen postavljeni tužbeni zahtev. Prema razlozima datim u prvostepenoj presudi, okolnost da je nad poslodavcem tužilaca sproveden stečajni postupak ukazuje da se ne radi o pravnom licu koje se isključivo ili pretežno finansira kroz ustupljene javne prihode ili iz republičkog budžeta, a za čije obaveze, na osnovu člana 14. stav 3. Zakona o stečaju, odgovara Republika Srbija kao njen osnivač. Prvostepeni sud je ocenio da je teret dokazivanja te činjenice bio na tužiocima, a da tužioci nisu predočili dokaze za tvrdnju da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Republike Srbije u smislu člana 14. stav 3. Zakona o stečaju.
Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeni sud je pobijanom presudom, primenom pravila o teretu dokazivanja, ocenio da tužena Republika Srbija kao osnivač VU „Glutin“ odgovara za obaveze tog pravnog lica – u ovom slučaju za isplatu minimalne zarade tužiocima za period od 01.02.2013. godine do prestanka radnog odnosa zaposlenima dana 02.08.2013. godine. Stoga je preinačio ožalbenu presudu i kao osnovane usvojio postavljene tužbene zahteve. Po oceni drugostepenog suda, na tuženoj je teret dokazivanja činjenice da je označeno privredno društvo ostvarilo sopstvene prihode i da nije pretežno finansirano iz budžeta Republike Srbije. Tužena do zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom nije pružila takve dokaze, pa je, na osnovu činjenica koje su u ovoj parnici utvrđene, drugostepeni sud ocenio da tužena Republika Srbija kao osnivač pravnog lica VU „Glutin“ odgovara za njegove obaveze isplate minimalne zarade zaposlenima za utuženi period, u smislu člana 14. stav 1. Zakona o stečaju, bez obzira na to što je protiv naznačenog pravnog lica sproveden i zaključen stečajni postupak s pozivom na član 13. stav 2. Zakona o stečaju.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pravilna ocena drugostepenog suda u pobijanoj presudi da je tužena Republika Srbija kao osnivač Društvenog preduzeća „Glutin“ nad kojim je otvoren i zaključen stečaj odgovorna za isplatu tražene minimalne zarade tužiocima, ali ne zbog razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.
Odredbom člana 13. stav 2. Zakona o stečaju („Službeni glasnik RS“ br. 104/09, 99/11, 71/12) propisano je da ako se utvrdi da je imovina stečajnog dužnika manja od visine troškova stečajnog postupka ili da je imovina stečajnog dužnika neznatne vrednosti, stečajni postupak se zaključuje bez odlaganja.
Prema članu 14. stav 1. istog zakona, stečajni postupak se ne sprovodi prema: Republici Srbiji; autonomnim pokrajinama i jedinicama lokalne samouprave; fondovima ili organizacijama obaveznog penzijskog, invalidskog, socijalnog i zdravstvenog osiguranja; pravnim licima čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave, a koja se isključivo ili pretežno finansiraju kroz ustupljene javne prihode ili iz republičkog budžeta odnosno budžeta autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave; Narodnoj banci Srbije; Centralnom registru, depou i kliringu hartija od vrednosti; javnim agencijama. Prema stavu 3. istog člana, za obaveze pravnog lica nad kojim se u skladu sa stavom 1. ovog člana ne sprovodi stečajni postupak solidarno odgovaraju njegovi osnivači, odnosno vlasnici, kao članovi ili akcionari.
Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da se član 14. stav 3. Zakona o stečaju primenjuje samo onda kada se u odnosu na neko od pravnih lica navedenih u stavu 1. tog člana, ne sprovodi stečajni postupak. U tom slučaju za obaveze takvog lica odgovara njegov osnivač. U konkretnom slučaju nad VU „Glutin“ je otvoren stečajni postupak, zaposleni su prijavili svoja potraživanja i stečajni postupak je zaključen po odredbi člana 13. stav 2. Zakona o stečaju. S obzirom na to, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, u ovom slučaju nema mesta primeni odredaba člana 14. Zakona o stečaju, na kome su zasnovane i prvostepena i drugostepena presuda.
Međutim, i pored toga što je VU „Glutin“ posebno pravno lice nad kojim je otvoren i zaključen stečajni postupak, Vrhovni kasacioni sud nalazi da se tužena ne može osloboditi obaveze da tužiocima isplati minimalne zarade za utuženi period. Tužena je osnivač VU „Glutin“ koja je do 2008. godine poslovala kao proizvodno prometno društveno preduzeće sa sredstvima koja su u celini u državnoj svojini, a koja su, prema članu 2. stav 2. Sporazuma od 17.10.2007. godine, činile nepokretnosti, pokretne stvari, novčana sredstva i hartije od vrednosti, kao i prava i obaveze tog društvenog preduzeća na dan zaključenja Sporazuma. Odlukom o izmenama i dopunama osnivačkog akta koji je donela Vlada 09.10.2008. godine („Službeni glasnik RS“, br. 11/08), Proizvodno prometno privredno društvo „Glutin“ je organizovano kao veterinarska ustanova i počelo je da posluje u skladu sa propisima o javnim službama. Sve organe ove veterinarske ustanove (upravni odbor, direktora i nadzorni odbor) imenovala je i razrešavala tužena, dok je ministarstvo nadležno za poslove veterinarstva bilo obavezano da vrši nadzor nad zakonitošću rada ustanove. Saglasno odredbama člana 19. Odluke, Nadzorni odbor je bio dužan da vrši nadzor nad poslovanjem VU „Glutin“, pregleda finansijske izveštaje, daje mišljenja o predlogu Upravnog odbora za rasporedlu dobiti i pokriće gubitaka, te da o rezultatima nadzora, u pisanom obliku, jednom godišnje obaveštava tuženu u ovoj parnici, kao osnivača. Iz navedenog se nesumnjivo može zaključiti da VU „Glutin“ nije uživala institucionalnu i poslovnu samostalnost u odnosu na tuženu državu.
Stačajni postupak nad VU „Glutin“ je pokrenut na predlog organa tužene (Ministarstva finansija), jer je račun stečajnog dužnika od 20.05.2011. godine, u periodu od 962 dana, bio u blokadi. Na osnovu dokaza izvedenih u parničnom postupku utvrđeno je da su finansijski problemi VU „Glutin“ postojali i pre 2011. godine, zbog čega su zaposleni stupili u štrajk. Štrajk je okončan Sporazumom od 05.03.2010. godine, u čijem zaključenju su učestvovali predstavnik nadležnog ministarstva za poljoprivredu i direktor Uprave za veterinu, koji su se saglasili da se dugovanja zaposlenima na ime neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 01.01.2006. do 30.06.2009. godine regulišu u skladu sa zaključkom Vlade, a da ministrstvo reguliše dugovanja za period od 01.07.2009. do 31.12.2009. godine. Dok su se tekući računi VU „Glutin“ nalazili u blokadi, kod „Komercijalne banke“ je otvoren namenski račun za subvencije, na osnovu zaključka Vlade od 20.10.2011. godine, sa koga su isplaćivane zarade zaposlenima zaključno sa januarom 2013. godine.
Tužioci potražuju isplatu minimalnih zarada za period od 01.02.2013. godine do prestanka radnog odnosa 02.08.2013. godine na osnovu sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada zaključenih sa poslodavcem VU „Glutin“, kojima su se ugovorne strane saglasile da će ove zarade biti isplaćene u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku i da će njihova isplata dospevati danom otvaranja stečajnog postupka, s tim što se tužioci odrekli prava da do pokretanja stečajnog postupka isplatu zarada zahtevaju sudskim putem. Organ tužene je predložio pokretanje stačajnog postupka u kome je konstatovano da ne postoji stečajna masa i da imovina stečajnog dužnika ne pokriva ni troškove stečajnog postupka. Kako tužioci potražuju zarade zaključno sa 02.08.2013. godine, a rešenje o otvaranju stečajnog postupka je doneto 26.11.2014. godine, tužioci nisu mogli da ostvare svoje potraživanje pred Fondom solidarnosti u smislu člana 127. u vezi člana 125. stav 1. tačka 1) Zakona o radu, prema kome zaposlenom pripada pravo na isplatu zarade za poslednjih devet meseci pre otvaranja stečajnog postupka. Organi tužene čija dužnost je bila da vrše nadzor nad poslovanjem i nad zakonitošću rada VU „Glutin“ nisu obezbedili drugi odgovarajući način da se isplate neisplaćene zarade tužilaca koje predstavljaju njihovu imovinu, a koje u skladu sa zaključenim sporazumima nisu mogli da naplate u sudskom postupku pre pokretanja stečajnog postupka. U situaciji kada je tužena osnivač i isključivi vlasnik imovine VU „Glutin“ i kada na osnovu odluka Vlade ta ustanova nije imala institucionalnu, poslovnu, finansijsku i upravljačku samostalnost u odnosu na tuženu, Vrhovni kasacioni sud nalazi da se tužena ne može osloboditi obaveze da tužiocima isplati mininalnu zaradu za utuženi period. U suprotnom, tužiocima bi bilo povređeno pravo na imovinu zajemčeno članom 58. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Imajući u vidu sve izloženo, Vrhovni kasacioni sud je našao da reviziju treba odbiti kao neosnovanu, pa je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.
Odluka o troškovima postupka iz stava drugog i trećeg izreke je doneta primenom čl. 165. i 163. stav 2. u vezi člana 153. ZPP. Zahtev tužene za naknadu troškova postupka po reviziji je neosnovan imajući u vidu neuspeh revidenta u ovom postupku, a zahtev tužilaca za naknadu troškova odgovora na reviziju je neosnovan jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice.
Predsednik veća – sudija
Katarina Manojlović Andrić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić