Rev2 3015/2020 3.19.1.25.1.4; posebna revizija; 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i dr. primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3015/2020
17.12.2020. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Miljuš, Jelene Borovac i Dragane Marinković, članova veća, u parnici tužilaca AA i BB, oboje iz ... kao pravnih sledbenika sada pokojnog tužioca VV biv. iz ..., protiv tuženog AD „Železnice Srbije“ Beograd i AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1669/20 od 17.07.2020. godine, u sednici veća održanoj 17. decembra 2020. godine, doneo je

R E Š E NJ E

DOZVOLJAVA SE posebna revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1669/20 od 17.07.2020. godine.

USVAJA SE revizija, ukidaju se presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1669/20 od 17.07.2020. godine i presuda Osnovnog suda u Požarevcu P1 311/18 od 17.03.2020. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Požarevcu P1 311/18 od 17.03.2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca kao pravnih sledbenika sada pokojnog tužioca VV bivšeg iz ... za naknadu štete, kojim su tražili da se tuženi solidarno obaveže da tužiocima isplate iznose na ime naknade troškove ishrane u toku rada u iznosima sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u prvom stavu izreke, da se tuženi AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd obaveže da tužiocima isplate iznose na ime naknade troškova za ishranu u toku rada pojedinačne mesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u drugom stavu izreke, da se obavežu tuženi da tužiocima solidarno isplate na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor pojedinačne iznose sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u trećem stavu izreke, da se obaveže tuženi AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd da tužiocima na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor isplati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u četvrtom stavu izreke, te je odbio kao neosnovane tužbene zahteve istih tužilaca kojim su tražili da se obavežu tuženi solidarno i posebno drugotuženi da tužiocima isplate pojedinačne mesečne iznose na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i troškova za regres za godišnji odmor, za isti period, u pojedinačnim mesečnim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u petom, šestom, sedmom i osmom stavu izreke, koje su tužbene zahteve označili kao alternativne, i u devetom stavu izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Gž1 1669/20 od 17.07.2020. godine Apelacioni sud u Kragujevcu je odbio kao neosnovanu žalbu tužiolaca i potvrdio navedenu prvostepenu presudu, te odbio zahtev tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv navedene drugostepene presude tužioci su izjavili blagovremenu reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što su predložili da se o reviziji odlučuje kao o izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku zbog potrebe za razmatranjem pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana i ujednačavanja sudske prakse u Republici Srbiji.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da su ispunjeni uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... i 18/20) za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, radi ujednačavanja sudske prakse, budući da je pobijana presuda o tužbenom zahtevu za naknadu štete zbog neisplaćene naknade za ishranu u toku rada i regres za godišnji odmor pravnom prethodniku tužilaca zasnovana na primeni materijalnog prava koja odstupa od stava izraženog u pravnosnažnim odlukama i odlukama Vrhovnog kasacionog suda u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama. Stoga je odlučeno kao u prvom stavu izreke na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničom postupku.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku Vrhovni kasacioni sud nalazi da je revizija osnovana.

Prema činjeničnom stanju na kome je zasnovana pobijana presuda, utvrđenom od strane prvostepenog suda, pravni prethodnik tužilaca, sada pokojni VV, bio je zaposlen kod prvotuženog po ugovoru o radu i više kasnijih aneksa, od 05.02.2003. godine do avgusta 2015. godine, a počev od 01.09.2015. godine pa nadalje u radnom odnosu kod drugotuženog. Prema zaključenom ugovoru o radu, imao je pravo na zaradu, zaradu po osnovu ostvarenih rezultata rada, uvećanu zaradu, naknadu zarade, naknadu troškova i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnom ugovoru. Aneksom kolektivnog ugovora železnice Srbije koji je u primeni od 08.08.2006. godine predviđeno je da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, i da su ova primanja uključena u vrednost jednog radnog časa. Nije predviđeno da se naknada za ishranu u toku rada i regres za godišnji odmor posebno iskazuju u nominalnom iznosu, niti je u Aneksu kolektivnog ugovora, ugovoru o radu ili u posebnoj odluci poslodavca određena visina troškova naknade za ishranu u toku rada, niti vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas. Prema kolektivnom ugovoru AD železnice Srbije Beograd („Službeni glasnik železnice Srbije“ broj 4/15 od 24.03.2015. godine) koji se primenjivao i kod drugotuženog nakon izvršenih statusnih promena kod prvotuženog, zadržano je isto normativno rešenje, da je u vrednost radnog časa uključena vrednost naknade za ishranu u toku rada i 1/12 regresa svedena na jedan radni čas. Veštačenjem je u postupku utvrđeno da u obračunskim listama za pravnog prethodnika tužioca nema dokaza da je tuženi obračunavao i tužiocu isplaćivao za sporni period troškove po osnovu ishrane u toku rada i na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Veštačenjem je utvrđena i visina tih troškova prema parametrima iz ranije važećeg kolektivnog ugovora za javno železničko transportno preduzeće Beograd objavljenim u „Službenom glasniku RS“ br. 37/95 .... 42/1999 sa izmenama objavljenim u službenom glasniku br. 7/2000, kojim Kolektivnim ugovorom su bili ugovoreni predmetni troškovi, a i njihova visina, u prvoj varijanti nalaza. U drugoj varijanti veštačenjem su utvrđeni iznosi ovih naknada na osnovu odredaba Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ 20/08, 140/08, Aneksa 1 i 8/09). Prvostepeni sud je nalaz i mišljenje veštaka prihvatio kao matematički tačan, ali ih, kako se navodi u razlozima prvostepene presude ne prihvata u pravnoj oceni, zato što navedeni akti nisu na pravnoj snazi tokom spornog perioda.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili kao neosnovane tužbene zahteve za isplatu naknade troškova po traženim osnovama u visini kako su opredeljeni po tužbenom zahtevu označenom kao primarni i po tužbenom zahtevu označenom kao alternativni, u suštini jedinstvenim tužbenim zahtevom po istim osnovama za isti period, samo u različitim iznosima. Tužbene zahteve odbijaju pozivom na odredbe Zakona o radu, koji u članu 118. tačka 5. i 6. predviđa pravo zaposlenog na naknadu traženih troškova, ali da utvrđivanje uslova, visinu i način isplate prepušta autonomnom regulisanju putem zaključivanja Kolektivnog ugovora kao opšteg akta i ugovora o radu. Kada ugovor o radu i kolektivni ugovor ne utvrđuje visinu naknade troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, već određuju da se ovi troškovi uračunavaju u cenu radnog časa, nižestepeni sudovi nalaze da zaposleni ne može sa uspehom potraživati posebnu isplatu novčanih iznosa po ovim osnovama, jer nema odgovarajućih ugovora, ni opšteg akta, kao instrumenta za njihovu konkretnu realizaciju.

Revizijom tužilaca se osnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava od strane nižestepenih sudova, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Zakonom o radu predviđeno je pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom. Zakonom o izmenama i dopunama zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine predviđeno je i pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačka 5. i 6.) koji moraju biti iskazani u obračunskoj listi za sve zaposlene. Odredbom člana 2. Aneksa kolektivnog ugovora tuženog („Službeni glasnik RS“ br. 4/06) izmenjen je član 57. Kolektivnog ugovora, pa je predviđeno da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i primanja regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Član 5. stav 6. Aneksa propisuje da je u vrednost jednog radnog časa uključena vrednost naknade za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 naknade regresa za godišnji odmor svedena na jedan radni čas. Kolektivnim ugovorom za Železnice Srbije AD („Službeni glasnik železnice Srbije“ 4/15) predviđeno je u članu 57. stav 2. da je u vrednosti jednog radnog časa uključena vrednost naknade za ishranu u toku rada i 1/12 regresa svedena na jedan radni čas. U članu 55. propisano je da se osnovna zarada utvrđuje kao vrednost radnog časa, koeficijenta posla i prosečnog mesečnog fonda časova rada od 174 časa. Na osnovu tako predviđene vrednosti radnog časa ne može se utvrditi koji iznos predstavlja naknadu za troškove ishrane i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, jer oni nisu iskazani u nominalnim iznosima.

Kako je navedeno, prema odredbama Zakona o radu je od 01.01.2006. godine zaposlenima dato pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora, a poslodavcima ostavljena mogućnost da svojim aktom utvrde visinu tih naknada, koje mogu biti veće ili manje od naknada predviđenih opštim kolektivnim ugovorom. Pri tome, visina ovih naknada mora biti određena linearno za sve zaposlene, tako što troškovi moraju biti isplaćeni svim zaposlenima u istom iznosu, bez obzira na stručnu spremu, zvanje i radno mesto. U konkretnom slučaju, tuženi nije dokazao visinu ovih naknada kao isplaćenih pravnom prethodniku tužilaca. Ne može se prihvatiti zaključivanje nižestepenih sudova da su zaposlenima, pa i pravnom prethodniku tužilaca, ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, s obzirom da tuženi nisu dokazali njihovu visinu. Na osnovu izloženog zaključuje se da su tuženi u pogledu isplate traženih naknada zaposlenom, pravnom prethodniku tužilaca, zakonske odredbe primenjivali na njegovu štetu. Kako nema konkretnih odredaba opšteg akta o visini spornih naknada, tužioci mogu potraživati naknadu štete zbog neisplaćenih naknada njihovom pravnom prethodniku u neto iznosima prema parametrima iz ranijeg kolektivnog ugovora tuženog.

Prvostepeni sud zbog pogrešne primene prava, odnosno pravne ocene o osnovu potraživanju tužilaca, nisu raspravili visinu pripadajućih iznosa na ime naknade tužiocima po traženim osnovama. Uz to, po pogrešno označenom primarnom i alternativnim zahtevima radi se o jedinstvenom zahtevu, za koji se na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostepenog suda ne može utvrditi u kojoj visini je osnovan.

Kako je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni kasacioni sud primenom člana 416. stav 2. ZPP odlučio kao u drugom stavu izreke.

Predsednik veća-sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić