Rev2 3018/2018 3.5.9. zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3018/2018
20.06.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji su punomoćnici Nataša Mijaljević i Jovica Mijaljević, advokati iz ..., protiv tužene Republike Srbije, MUP, Policijska uprava u Novom Pazaru, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Kraljevu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1212/18 od 11.09.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 20.06.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1212/18 od 11.09.2018. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Pazaru P1 142/17 od 15.01.2014. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa je obavezana tužena da tužiocu za period od 15.04.2014. godine do 31.03.2015. godine isplati na ime razlike između neisplaćene i pripadajuće zarade za rad u smenama pojedinačne mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos, sve bliže navedeno u tom stavu izreke, sve u roku od 8 dana od prijema presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 59.124,00 dinara, u roku od 15 dana od prijema presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1212/18 od 11.09.2018. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Novom Pazaru P1 142/17 od 15.01.2014. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime razlike između neisplaćene i pripadajuće zarade za rad u smenama za period od 15.04.2014. godine do 31.03.2015. godine isplati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na svaki iznos, sve bliže navedeno u tom stavu izreke presude.

Stavom drugim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13- US, 74/13-US, 55/14 i 87/18 - u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

Drugostepena presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tužene i obavlja poslove radnog mesta policijskog službenika, a u periodu od 15.04.2014. godine do 31.03.2015. godine obavljao je rad u smenama koji je bio organizovan tako da je 12 sati radio u dnevnoj smeni od 08.00 do 20.00 časova, potom je imao 24 časa odmora, pa je radio 12 sati u drugoj smeni od 20.00 časova do 08.00 časova ujutro, a potom je bio slobodan 48.00 časova. Prema nalazu veštaka ekonomsko-finansijske struke, tužiocu je utvrđen koeficijent za smenski rad od 0,145 od osnovice, a saglasno Pravilniku o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova od 03.04.2012. godine, te je tužiocu za period od 15.04.2014. godine do 31.03.2015. godine uvećanje zarade za rad u smenama obračunato i vrednovano kroz koeficijent 0,145 od osnovice koje ne odgovara uvećanju zarade od 28,6%. S ozbirom na navedeni način obračuna smenskog rada koje ne odgovara uvećanju zarade od 28,6%, tužiocu je isplaćena manja plata po tom osnovu u ukupnom iznosu od 95.600,00 dinara.

Na osnovu ovako utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca. Zaključio je da tužiocu u utuženom periodu pripada razlika između isplaćenog i pripadajućeg uvećanja na platu po osnovu rada u smenama u procentu od 28,6%. Navedeni procenat uvećanja propisan je za zaposlene koji smenski rad obavljaju povremeno, kako je to regulisano Zakonom o policiji („Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 63/09-US i 92/11), koji se u konkretnom slučaju primenjuje, Posebnim kolektivnim ugovorom za policijske službenike („Službeni glasnik RS“, br. 18/11) i Posebnim kolektivnim ugovorom za policijske službenike („Službeni glasnik RS“, br. 22/15), koji je u primeni od 07.03.2015. godine. Po stanovištu prvostepenog suda tužilac i ostali zaposleni kod tužene koji u kontinuitetu obavljaju poslove po smenama bili bi dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji bi samo povremeno obavljali poslove u smenama, što je suprotno članu 23. stav 2. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i članu 104. Zakona o radu.

Nasuprot stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je preinačujući prvostepenu presudu odbio tužbeni zahtev u celosti. Neosnovanim je ocenjen tužbeni zahtev tužioca za isplatu razlike uvećane zarade po osnovu smenskog rada obračunate uz uvećanje od 28,6 % od osnovne plate, imajući u vidu da je tužiocu saglasno članu 147a Zakona o policiji i Pravilniku o platama zaposlenih u MUP-u, smenski rad vrednovan kroz dodatni koeficijent.

Neosnovan je i navod revidenta kojim osporava stanovište drugostepenog suda da tužilac nema pravo na uvećanje plate od 28,6 % po osnovu rada u smenama. Navedeni procenat uvećanja plata propisan članom 147a ranije važećeg Zakona o policiji, namenjen je zaposlenima koji rade na poslovima na kojima se smenski rad uvodi povremeno. To je dodatak na platu koji nije uzet u obzir pri vrednovanju poslova radnog mesta zbog toga što za to radno mesto nije predviđen rad u smenama. Uvećanje plate se obračunava na svaki sat rada ako zaposleni koji nema smenski rad povremeno radi u smenama. Tužiocu je rad u smenama izražen kroz koeficijent za obračun plate pri vrednovanju poslova radnog mesta i isplaćuje mu se za svaki mesec. Kako je neredovnost u radu na nekim radnim mestima stalni uslov rada i tako je vrednovan kroz koeficijent, a na nekim mestima nije stalni uslov rada već se uvodi povremeno, to ni zaposleni na tim radnim mestima nisu u istom položaju. S toga je neosnovano pozivanje revidenta na pravo zaposlenih na jednaku zaradu za isti rad ili rad iste vrednosti koju ostvaruju kod istog poslodavca.

Na osnovu izloženog, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 414. ZPP odbio reviziju tužioca kao neosnovanu i odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

Branislava Apostolović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić