Rev2 3037/2017 ništavost zbog izgubljene zarade

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3037/2017
12.07.2018. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Jasminke Stanojević, predsednika veća, Spomenke Zarić, Biserke Živanović, Božidara Vujičića i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ... i BB iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Goran Zečević, advokat iz ..., protiv tuženog JP EPS Beograd ogranak „TENT“ Obrenovac TE Kolubara Veliki Crljani, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3727/16 od 01.09.2017. godine, u sednici od 12.07.2018. godine, doneo je

R E Š E NJ E

PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužilaca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3727/16 od 01.09.2017. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

UKIDAJU SE presuda Osnovnog suda u Lazarevcu P1. 492/14 od 05.09.2016. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3727/16 od 01.09.2017. godine, i predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Lazarevcu P1.492/14 od 05.09.2016. godine, stavom prvim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca BB da se obaveže tuženi da mu isplati razliku između isplaćene i pripadajuće zarade po osnovu smenskog rada u iznosu od 309.190,78 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, za period od 01.01.2011. godine do 29.07.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovani tužbeni zahtev tužioca AA da se tuženi obaveže da mu isplati razliku između isplaćene i pripadajuće zarade po osnovu smenskog rada u iznosu od 313.764,12 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, za period od 01.01.2011. godine do 29.07.2014. godine. Stavom trećim izreke tužioci su obavezani da tuženom na ime naknade parničnih troškova isplate po 2.750,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3727/16 od 01.09.2017. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostepene presude, tužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, bitne povrede odredba parničnog postupka i iz razloga propisanih članom 404. Zakona o parničnom postupku.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ispunjeni su zakonski uslovi za odlučivanje o reviziji tužilaca kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ 72/11, 55/14). Naime, postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa i ujednačavanjem sudske prakse, s obzirom na različito tumačenje smenskog rada i isplate razlike zarade izraženog u pobijanoj drugostepenoj presudi u odnosu na ostale apelacione sudove.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su zaposleni kod tuženog na određeno vreme i u spornom periodu od 01.01.2011. godine do 29.07.2014. godine, obavljali su rad u smenama. Prema članu 18. Pravilnika o radu tuženog iz decembra 2006. godine, koeficijent poslova radnog mesta utvrđuje se na osnovu složenosti poslova, odgovornosti u radu i uslova rada, a uslovi rada se utvrđuju na osnovu radne okoline u kojoj se obavljaju poslovi, smenskog rada i rada u turnusu. Metodologijom za utvrđivanje vrednosti poslova po osnovu složenosti i odgovornosti uslova rada kod tuženog, za uslove rada predviđen je koeficjent od 15%, od čega se na smenski rad odnosi 6,7%. Prema Kolektivnom ugovoru od 11.02.2010. godine, predviđeno je uvećanje zarade za smenski rad od 5%, tako da se od 01.01.2010. godine smenski rad vrednuje i kroz koeficijent i kroz uvećanje zarade. Precizrani tužbeni zahtev za isplatu razlike zarade tužioci su postavili u skladu sa nalazom i mišljenjem veštaka koji je obračunao razliku između navedenog vrednovanja i uvećanja od 5% do uvećanja od 26% mesečno.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepenim presudama je tužbeni zahtev tužilaca odbijen kao neosnovan iz razloga što nisu ispunjeni uslovi za isplatu uvećane zarade po osnovu smenskog rada, s obzirom da je tuženi kao poslodavac vršio vrednovanje smenskog rada prilikom utvrđivanja osnovne zarade sa 6,7% a potom i sa 5%, što je u skladu sa odredbama Zakona o radu.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, osnovano se u reviziji tužilaca ukazuje da je u nižestepenim presudama zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Prema članu 108. tačka 1. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ 24/05...54/09), zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu i to za rad noću i rad u smenama, ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade, a najmanje 26% od osnovice.

U konkretnom slučaju, utvrđeno je da su tužioci u spornom periodu ostvarivali smenski rad, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da im u tom periodu nije isplaćivana zarada u visini propisanoj citiranom zakonskom odredbom, s obzirom da im je do 01.01.2010. godine isplaćivan koeficijent od 6,7% kroz uslove rada, a zatim od navedenog datuma kroz uvećanje zarade za smenski rad od 5%, iz čega proizilazi da smenski rad nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade sa najmanje 26% od osnovice.

S obzirom da u nižestepenim presudama zbog pogrešne primene materijalnog prava nije utvrđena visina razlike zarade koja tužiocima pripada, to su obe nižestepene presude ukinute.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će uzeti u obzir iznete primedbe i doneti pravilnu i zakonitu odluku.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci, na osnovu člana 416. stav 2. ZPP.

Predsednik veća-sudija

Jasminka Stanojević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić