Rev2 3306/2023 3.19.1.26.1; 3.5.22; 3.5.22.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3306/2023
26.06.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelene Ivanović, predsednika veća, Željka Škorića i Marine Milanović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilje AA iz ... , koju zastupa Zvonimir Milanović, advokat iz ... , protiv tužene Opštine Leposavić - Privremenog organa opštine Leposavić i Opštinske uprave opštine Leposavić, koje zastupa Opštinski javni pravobranilac opštine Leposavić, radi poništaja i isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3210/22 od 09.05.2023. godine, u sednici veća održanoj 26.06.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda Nišu Gž1 3210/22 od 09.05.2023. godine.

ODBIJA SE zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Leskovcu P1 384/20 od 08.03.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilje i poništena, kao nezakonita, rešenja tužene Opštine Leposavić, i to: rešenje Privremenog organa tužene broj ... od 19.10.2015. godine i rešenje Opštinske uprave broj ... od 05.01.2016. godine i obavezana tužena Opština Leposavić da tužilju vrati na rad, na radno mesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužilji na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, po osnovu neisplaćenih zarada za period od 13.01.2016. godine pa do 31.11.2021. godine, isplati ukupan iznos od 5.138.251,38 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene iznose od dospelosti do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da na iznose iz stava jedan izreke presude, u korist tužilje, nadležnim fondovima uplati pripadajuće poreze i doprinose. Stavom četvrtim izreke, odbačena je tužba tužilje u delu kojim je tražila da se obavže tužena da joj isplati sve dospele zarade od 01.12.2021. godine do vraćanja na rad, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate. Stavom petim izreke, obavezana je tužena da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 316.041,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 3210/22 od 09.05.2023. godine, preinačena je presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 384/20 od 08.03.2022. godine u stavu drugom izreke (pogrešno označen kao stav prvi), tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa po osnovu neisplaćenih zarada za perod od 13.01.2016. godine pa do 30.11.2021. godine, isplati ukupan iznos od 5.138.251,38 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene iznose od dospelosti do isplate. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 384/20 od 08.03.2022. godine u stavu trećem izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev tužilje kojim je traženo da se obaveže tužena da u korist tužilje na iznose zarade iz stava drugog izreke (pogrešno označenog kao stav prvi) nadležnim fondovima uplati pripadajuće poreze i doprinose. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu petom izreke presude Osnovnog suda u Leskovcu P1 384/20 od 08.03.2022. godine, tako što je odbijen zahtev tužilje za naknadu troškova postpka u iznosu od 316.041,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do konačne isplate. Stavom četvrtim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Stavom šestim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 384/20 od 08.03.2022. godine u stavu prvom izreke i tužba u tom delu odbačena kao neblagovremena.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primene materijalnog prava, i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23- drugi zakon) – u daljem tekstu: ZPP i utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je rešenjem Privremenog organa tužene broj 1 od 16.09.2013. godine, počev od dana donošenja tog rešenja, postavljena za ... Privremenog organa tužene, s početkom primene nakon stupanja na funkciju članova Privremenog organa. Dana 17.09.2013. godine doneto je rešenje broj ... o stalnom radu tužilje u Privremenom organu. Rešenjem Privremenog organa opštine Leposavić broj ... od 09.10.2015. godine, tužilja je razrešena sa funkcije ... koju je do tada obavljala, s tim da isto stupa na snagu danom donošenja, sa početkom primene nakon stupanja na funkciju članova Privremenog organa. Rešenjem broj ... od 05.01.2016. godine, tužilji je prestao radni odnos. Protiv navedenog rešenja tužilja je, dana 20.01.2016. godine, izjavila prigovor, koji je kod tužene zaveden pod brojem ... , o kom prigovoru nadležni organ nije odlučio. Protiv rešenja o razrešenju tužilja je dana 08.12.2015. godine podnela tužbu Upravnom sudu koji se, rešenjem U 16899/15 od 28.01.2016. godine, oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici, kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje u toj pravnoj stvari. Takođe, tužbom podnetom dana 22.02.2016. godine, tražila je poništaj i rešenja o prestanku radnog odnosa od 05.01.2016. godine i vraćanje na rad. Navedene parnice su spojene radi vođenja jedinstvenog postupka.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ocenio da tužena, u pogledu statusa i raspoređivanja tužilje, nije postupila u skladu sa odredbama člana 1. stav 2, čl. 6. i 64, te člana 65. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. U osporenim rešenjima nije utvrđen nijedan zakonski osnov za razrešenje i prestanak radnog odnosa tužilje, niti je pre donošenja ovih rešenja, utvrđeno da se tužilji ne može obezbediti radno mesto u istom ili drugom organu, te da zbog toga ostaje neraspoređena, zbog čega je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev, odlučivši kao u izreci presude od 08.03.2022. godine.

Drugostepeni sud nalazi da je odluka prvostepenog suda doneta pogrešnom primenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje. Naime, tužilja je protiv rešenja o prestanku radnog odnosa od 05.01.2016. godine, načelniku Opštinske uprave, dana 20.01.2016. godine, izjavila prigovor o kom nije odlučeno u roku od 15 dana od dana njegovog podnošenja, odnosno do 04.02.2016. godine. Po proteku navedenog roka tužilja je, saglasno odredbi člana 71. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, imala mogućost da se u roku od 15 dana, a najkasnije do 19.02.2016. godine (petak – radni dan) obrati nadležnom sudu. Kako je tužilja tužbu za poništaj rešenja o prestanku radnog odnosa podnela 22.02.2016. godine (ponedeljak), odnosno kako je propustila rok od 15 dana iz navedene odredbe zakona, to je, po oceni drugostepenog suda, tužba za poništaj navedenog rešenja neblagovremena. Pored toga, po oceni drugostepenog suda, i tužba podneta radi poništaja rešenja od 09.10.2015. godine, kojim je tužilja ostala neraspoređena, je neblagovremena, jer je Upravnom sudu, koji se rešenjem U 16899/15 oglasio stvarno nenadležnim za postupanje, podneta 05.12.2015. godine, takođe po proteku roka iz člana 71. stav 6. navedenog zakona.

Sa navedenih razloga drugostpeni sud je prvostepenu presudu u delu odluke o tužbenom zahtevu za poništaj navedenih rešenja i vraćanje na rad ukinuo i u tom delu tužbu odbacio. Kako navedena rešenja nisu poništena kao nezakonita jer je tužba odbačena kao neblagovremena, tužilji, po oceni drugostepenog suda, posledično ne pripada ni pravo na naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i uplatu doprinosa, kao ni pravo na naknadu troškova parničnog postupka, zbog čega je, u tom delu, prvostepena presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtev.

Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo.

Odredbom člana 71. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“, broj 48/91 ... 23/13), propisano je da se radi ostvarivanja svojih prava, zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica, pismeno obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom (stav 1); da protiv svakog rešenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor (stav 2); da se prigovor podnosi funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od 8 dana od dana uručenja rešenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana, od dana podnošenja prigovora (stav 3); da ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice, nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana (stav 6).

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i citirane odredbe zakona, po nalaženju Vrhovnog suda, pravilno je pobijanom odlukom ocenjeno da je tužba tužilje u delu tužbenog zahteva za poništaj rešenja o razrešenju sa funkcije ... i rešenja o prestanku radnog odnosa neblagovremena, jer je podneta po isteku roka iz člana 71. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, zbog čega je pravilno drugostepeni sud, prvostepenu presudu u tom delu zahteva, ukinuo i tužbu tužilje odbacio. Samim tim, pravilno je odbačena tužba i u delu zahteva za vraćanje tužilje na rad.

Pored toga, kako je tužilja propuštanjem navedenog roka izgubila pravo na sudsku zaštitu, po oceni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda, da je, neosnovan i tužbeni zahtev za naknadu štete zbog izgubljene zarade i uplatu pripadajućih poreza i doprinosa, u smislu člana 191. st.1, 2. i 4. Zakona o radu.

Sledom iznetog, navodi revizije da je materijalno pravo pogrešno primenjeno nisu osnovani.

Iz izloženih razloga, Vrhovni sud je primenom člana 414. stav 1. ZPP, odlučio kao stavu jedan izreke.

Kako je revizija tužilje odbijena, odbijen je i njen zahtev za naknadu troškova revizijskog postupka, pa je na osnovu člana 153. i 154. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Jelena Ivanović,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković