Rev2 3308/2023 3.19.1.26.1.1; 3.5.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3308/2023
26.06.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelene Ivanović, predsednika veća, Željka Škorića i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., opština ..., čiji je punomoćnik Veselin Stanković, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije - Ministarstvo pravde - Osnovni sud u Lebanu, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Leskovcu, radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 954/23 od 21.04.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 26.06.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 954/23 od 21.04.2023. godine.

ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Leskovcu P1 11/21 od 24.11.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio: - da se utvrdi da je od strane organa tužene u periodu od 14.07.2006. godine, eventualno od 28.02.2019. godine, eventualno od 02.10.2019. godine, eventualno od 03.08.2020. godine pa nadalje, prema tužiocu na osnovu njegovog ličnog svojstva izvršen težak oblik neposredne, ponovljene i produžene diskriminacije, kao i povreda načela jednakih prava i obaveza i uznemiravanje i ponižavajuće postupanje, koja povreda i dalje traje, eventualno da se utvrdi da je od strane organa tužene u navedenom periodu prema tužiocu izvršena diskriminacija u postupcima pred organima javne vlasti; eventualno: diskriminacija u oblasti rada; eventualno; diskriminacija na osnovu starosnog doba; koja povreda i dalje traje; - da se po tom osnovu tužena obaveže da tužiocu na ime nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda i prava ličnosti, kao posledica diskriminatorskog postupanja prema tužiocu, isplati iznos od 500.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 10.05.2021. godine; - da se naloži objavljivanje ove presude u javnom glasilu. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.500,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema presude, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 954/23 od 21.04.2023. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Višeg suda u Leskovcu P1 11/21 od 24.11.2022. godine.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 41. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije ( „Službeni glasnik RS“, br. 22/09), kao i člana 403. stav 2. tačka 1) i člana 408. Zakona o parničnom postupku ( ''Službeni glasnik RS'', br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23 – drugi zakon ) – u daljem tekstu: ZPP i utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je 1988. godine zasnovao radni odnos u tada Opštinskom sudu Lebane. Rešenjem predsednika Osnovnog suda u Lebanu od 30.12.2020. godine, tužiocu, kao referentu – ..., je zbog teže povrede dužnosti iz radnog odnosa iz člana 109. stav 1. tač. 3) i 16) Zakona o državnim službenicima izrečena disciplinska kazna prestanak radnog odnosa, koje rešenje je, a nakon što je prvostepeni organ ponavljao svoje odluke, poništeno rešenjem Žalbene komisije sudova od 16.08.2021. godine, a tužilac oslobođen odgovornosti za povrede dužnosti iz radnog odnosa iz člana 109. stav 1. tač. 3) i 16) Zakona o državnim službenicima i obustavljen disciplinski postupak. Tužilac smatra da je ovakvo postupanje rezultat zlonamernog ponašanja, što je dovelo do teških posledica kako za njega, tako i za njegovu imovinu, a sve po osnovu ličnog svojstva (starosna dob), s tim da je pravo na starosnu penziju stekao 03.08.2020. godine.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su ocenili da je tužbeni zahtev neosnovan. Ovo stoga što tokom postupka tužilac nije učinio verovatnim da je tuženi izvršio akt diskriminacije, odnosno da je neko lično svojstvo tužioca dovelo do pokretanja disciplinskog postupka i ponavljanja istih rešenja prvostepenog organa koje je drugostepeni organ poništavao, te da nije učinio verovatnim ni da je prema ostalim zaposlenima u istoj situaciji različito postupano, a koji se po svom ličnom svojstvu razlikuju od tužioca. Pritom, okolnost da je pokrenut i vođen disciplinski postupak i da su odluke predsednika suda ukidane, može biti predmet preispitivanja smo u posebnom postupku, što je tužilac i ostvario, ali u odsustvu ostalih pokazatelja ovakvog ponašanja – neopravdano pravljenje razlike među zaposlenima na osnovu nekog ličnog svojstva jednog od njih, ne predstavlja osnov za utvrđenje postojanja diskriminatornog postupanja tuženog prema tužiocu.

Prema oceni Vrhovnog suda, navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava su neosnovani.

Zabrana diskriminacije u oblasti rada propisana je Ustavom, a bliže je regulisana Zakonom o zabrani diskriminacije i Zakonom o radu. Prema članu 16. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik RS“, br. 22/09), zabranjena je diskriminacija u oblasti rada, odnosno narušavanje jednakih mogućnosti za zasnivanje radnog odnosa ili uživanje pod jednakim uslovima svih prava u oblasti rada. Zaštitu od diskriminacije iz stava 1. ovog člana uživa lice u radnom odnosu, lice koje obavlja privremene i povremene poslove ili poslove po ugovoru o delu ili drugom ugovoru, lice na dopunskom radu, lice koje obavlja javnu funkciju, pripadnik vojske, lice koje traži posao, student i učenik na praksi, lice na stručnom osposobljavanju i usavršavanju bez zasnivanja radnog odnosa, volonter i svako drugo lice koje po bilo kom osnovu učestvuje u radu.

Član 2. stav 1. tačka 1) istog zakona, propisuje da izrazi „diskriminacija“ i „diskriminatorsko postupanje“ označavaju svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje odnosno propuštanje (isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lica ili grupe, kao i članove njihovih porodica, ili njima bliskih lica na otvoren ili prikriven način, a koji se zasniva na nekom ličnom svojstvu.

Odredbom člana 18. Zakona o radu je zabranjena neposredna i posredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje, kao i zaposlenih s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredeljenje, političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim organizacijama, sindikatima, ili neko drugo lično svojstvo, a prema članu 19. stav 1. istog zakona, neposredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, jeste svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 18. ovog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje kao i zaposleni, stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

Prema zakonskim normama, osnovna karakteristika diskriminacije jeste pravljenje razlike između lica koje tvrdi da je diskriminisano i drugih lica u istoj ili sličnoj situaciji, koje pri tom mora biti neopravdano i mora biti vezano za neko lično svojstvo diskrimisanog lica.

Odredbom člana 45. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, propisano je da lice koje tvrdi da je diskriminisano mora da učini verovatnim akt diskriminacije, odnosno da mu je zbog nekog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom i to predstavlja neophodnu pretpostavku da bi se mogla utvrditi povreda načela zabrane diskriminacije.

Po nalaženju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtev za utvrđenje da je tužilac diskriminisan od strane tužene, kao i akcesorne zahteve. Tužilac nije učinio verovatnim da je zbog nekog svog svojstva stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica, koja su u istovetnoj činjeničnoj situaciji. U situaciji kada je tužilac nezadovoljan postupanjem tužene (zbog pokretanja i vođenja disciplinskog postupka protiv tužioca, te ponavljanja istih odluka o njegovoj odgovornosti), a da pri tom nije dokazao da je takvo postupanje tužene u vezi sa ličnim svojstvima tužioca, ne može se govoriti o diskriminaciji u smislu citiranih odredbi zakona. To što je tužena ponavljala rešenja o disciplinskoj odgovornosti tužioca, ne može se smatrati aktom diskrimincije, pošto se radi o postupanju tužene u okviru svojih ovlašćenja. Sporno se u suštini odnosi na pravo tužioca čija zaštita se ostvaruje u upravnom postupku, postupku za naknadu štete povodom nezakonitog ili nepravilnog rada državnog organa ili upravnom sporu, a o diskriminaciji se ne može govoriti bez utemeljenosti na nekom ličnom svojstvu.

Sa izloženih razloga, neosnovani su navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava, s obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne sledi da je tužena neopravdano stavila tužioca u nepovoljniji položaj u odnosu na druge zaposlene i to iz razloga koji bi predstavljali diskriminaciju prema tužiocu. Sledstveno tome, neosnovani su i ostali zahtevi tužioca.

Imajući u vidu sve napred izloženo, Vrhovni sud je odluku kao u stavu prvom izreke doneo primenom odredbe člana 414. stav 1. ZPP.

Kako je revizija tužioca odbijena, odbijen je i njegov zahtev za naknadu troškova revizijskog postupka, pa je na osnovu člana 153. i člana 154. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Jelena Ivanović,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković