Rev2 3328/2020 3.19.1.25.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3328/2020
14.01.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković, dr Ilije Zindovića, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Goran Stamenić, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, koju zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, Odelenje u Požarevcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2610/19 od 25.10.2019. godine, u sednici održanoj dana 14.01.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca.

PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2610/19 od 25.10.2019. godine i presuda Osnovnog suda u Velikoj Plani, Sudska jedinica u Smederevskoj Palanci P1 141/18 od 21.08.2018. godine, ispravljena rešenjem od 09.11.2018. godine u stavu prvom izreke i presuđuje:

USVAJA SE tužbeni zahtev, pa se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova da tužiocu na ime naknade troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla isplati:

-za decembar 2010. godine iznos od 4.227,83 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.01.2011. godine pa do konačne isplate,

-za januar 2011. godine iznos od 5.720,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.02.2011. godine pa do konačne isplate,

-za februar 2011. godine iznos od 5.148,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.03.2011. godine pa do konačne isplate,

-za mart 2011. godine iznos od 4.725,22 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.04.2011. godine pa do konačne isplate,

-za april 2011. godine iznos od 5.175,24 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.05.2011. godine pa do konačne isplate,

-za maj 2011. godine iznos od 3.120,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.06.2011. godine pa do konačne isplate,

-za jun 2011. godine iznos od 3.640,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.07.2011. godine pa do konačne isplate,

-za juli 2011. godine iznos od 1.906,67 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.08.2011. godine pa do konačne isplate,

-za avgust 2011. godine iznos od 5.222,61 dinara sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 26.09.2011. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 8 dana od dana pravnosnažnosti presude, pod pretnjom izvršenja.

OBAVEZUJE SE tužena da tužiocu na ime naknade troškova revizijskog postupka isplati iznos od 14.400,00 dinara, u roku od 8 dana od dana prijema pismenog otpravka presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Velikoj Plani Sudska jedinica u Smederevskoj Palanci P1 141/18 od 21.08.2018. godine, ispravljenoj rešenjem od 09.11.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev za isplatu naknade troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla za period decembar 2010. godine, zaključno sa avgustom 2011. godine, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospeli mesečni iznos. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi parnične troškove u iznosu od 106.674,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2610/19 od 25.10.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je prvostepena presuda sa rešenjem o ispravci. Stavom drugim odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava. Predložio je da se o reviziji odlučuje kao izuzetno dozvoljenoj po odredbi člana 404 Zakona o parničnom postupku, zbog potrebe ujednačavanja sudske prakse.

Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj, zbog potrebe ujednačavanja sudske prakse, s obzirom da postoje različite odluke apelacionih sudova o ovom pravnom pitanju. Pošto je Vrhovni kasacioni sud u svojim odlukama izrazio pravno shvatanje po kome je priznato pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11...55/14), Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija osnovana.

U postupku nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se shodno članu 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je zaposlen kod tužene na poslovima policijskog službenika. Rad obavlja u PS u ... . Koristio je prevoz SP “Lasta“ AD Beograd na relaciji ... – ... . Tužilac nije dokazao da se obraćao starešini organa tužene pisanim zahtevom radi priznanja prava na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u spornom periodu. Iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke od 09.05.2017. godine, utvrđena je visina naknade troškova prevoza za utuženi period.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev uz obrazloženje da tužilac nije ispoštovao proceduru propisanu članom 140. stav 1. i 4. i člana 142. Zakona o državnim službenicima i članom 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika. Nižestepeni sudovi su stanovišta da o ovim troškovima saglasno navedenim odredbama ne odlučuje parnični sud, već starešina organa tužene. Sud je ovlašćen da odlučuje o naknadi štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada organa, ali je iscrpljenost predhodnih sredstava zaštite osnovna pretpostavka za procenu da li je takvog rada organa tužene bilo. Stoga nalaze da nema nezakonitog ni nepravilnog rada organa tužene koji bi vodili naknadi štete u skladu sa članom 172. Zakona o obligacionim odnosima.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Odredbom člana 13. Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“, broj 79/05...99/10) propisano je da državni službenik ima pravo na platu, naknadu i druga primanja prema zakonu kojim se uređuju plate u državnim organima.

Prema članu 37. stav 1. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, broj 62/06...99/10) državni službenik ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada, za vreme koje je proveo na službenom putu u zemlji i inostranstvu, za smeštaj i ishranu dok radi i boravi na terenu i na naknadu troškova koji su izazvani privremenim ili trajnim premeštajem u drugo mesto rada, dok je stavom 2. istog člana propisano da uslovi za naknadu troškova, njihova visina i način koji se ostvaruju, propisuju se Uredbom Vlade.

Članom 2. stav 1. tačka 1. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, broj 98/07) predviđeno je da se državnom službeniku i namešteniku nadoknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada, dok je članom 3. iste uredbe predviđeno da se državnom službeniku i namešteniku nadoknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju.

Navedenim propisima tužiocu je, kao državnom službeniku zaposlenom kod tužene, priznato pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlaska sa rada, čiji je smisao da se obezbedi prisustvo zaposlenog na radu, pri čemu navedeno pravo nije uslovljeno podnošenjem zahteva. Tužena je bila dužna da tužiocu u skladu sa navedenim propisima i odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, isplati troškove koje je tužilac imao za dolazak na rad i odlazak sa rada u spornom periodu. Kako to nije učinila dužna je da tužiocu naknadi štetu u visini troškova prevoza primenom odredbi člana 154. stav 1. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Na osnovu iznetog, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešnom primenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtev tužioca, pa je na osnovu člana 416. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u stavu drugom izreke.

Prvostepenom presudom tužena je obavezana da tužiocu naknadi parnične troškove u iznosu od 106.674,00 dinara, imajući u vidu da je prethodnim presudama u ovom sporu tužiocu dosuđena naknada zarade za prekovremeni rad, rad noću i u dane državnih i verskih praznika. U žalbi tužilac troškove nije opredelio saglasno odredbi člana 163. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Obzirom na uspeh u revizijskom postupku tužiocu su stavom 3. izreke ove presude dosuđeni traženi i opredeljeni troškovi za sastav revizije sa PDV, sve saglasno odredbama članova 153, 154. i 163. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća - sudija

dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić