Rev2 3420/2019 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3420/2019
04.02.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz sela ..., ..., čiji je punomoćnik Tijana Milutinović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde Republike Srbije, čiji je zastupnik Državno pravobranilaštvo iz Beograda, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 231/18 od 06.02.2019. godine, na sednici održanoj 04.02.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 231/18 od 06.02.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Prvi osnovni sud u Beogradu, presudom P1 2219/16 od 13.10.2017. godine, usvojio je tužbeni zahtev tužioca, tako što je obavezao tuženu da isplati tužiocu na ime razlike zarade za vremenski period od 01.11.2007. godine do 01.05.2014. godine, određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže određeno u stavu prvom izreke). Obavezao je tuženu da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 149.550,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada su nastupili uslovi za izvršenje do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom delu odbio kao neosnovan zahtev za period od 13.10.2017. godine kao dana presuđenja pa do dana kad se steknu uslovi za izvršenje (stav drugi izreke).

Apelacioni sud u Beogradu, presudom Gž1 231/18 od 06.02.2019. godine, preinačio je presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2219/16 od 13.10.2017. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se obaveže tužena da isplati tužiocu na ime razlike zarade za vremenski period od 01.11.2007. godine do 01.05.2014. godine, određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže određeno u stavu prvom izreke). Preinačio je rešenje o parničnim troškovima sadržano u stavu drugom izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2219/16 od 13.10.2017. godine, u usvajajućem delu, tako što je odbio kao neosnovan zahtev tužioca, da se obaveže tužena da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 149.550,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada su nastupili uslovi za izvršenje do konačne isplate i obavezao tužioca da naknadi tuženoj parnične troškove u iznosu od 19.500,00 dinara, u roku od osam dana od dana prijema pisanog otpravka presude (stav drugi izreke). Odbio je kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka (stav treći izreke). Obavezao je tužioca da naknadi tuženoj troškove drugostepenog postupka u iznosu od 16.500,00 dinara, u roku od osam dana od dana prijema pisanog otpravka presude (stav četvrti izreke).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, kao posebnu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na osnovu odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2, a u vezi člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13 - US, 74/13 - US, 55/14 i 87/18), koji se u konkretnoj situaciji primenjuje na osnovu odredbe člana 506. stav 2. ovog ZPP i utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku pred nižestepenim sudovima, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na osnovu člana 408. ZPP. U reviziji se ukazuje da je drugostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, kada se navodi da, pobijana presuda protivreči sama sebi i razlozima iznetim u obrazloženju presude, a navedeni razlozi o bitnim činjenica na kojima se odluka zasniva su nejasni i postoji protivrečnost između onoga što se u razlozima presude navodi i zapisnika o iskazima datim u postupku i izvedenim dokazima. Međutim, zbog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, revizija se ne može izjaviti, s obzirom na to da ista nije propisana kao razlog za izjavljivanje revizije odredbama člana 407. stav 1. tačka 1. – 3. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tužene od ...1998. godine, kada je zasnovao radni odnos u Opštinskom sudu u ... na radnom mestu ... . Posle događaja iz 1999. godine, tužilac je ostao neraspoređen i od te godine nije bio radno angažovan sve do septembra 2012. godine, kada je počeo da radi u Prekršajnom sudu u ... . Tužilac je ostao da živi na području AP Kosova i Metohije i njegovo prebivalište je i u ..., selo ... . Tužiocu je isplata zarade za 2007, 2008. i 2009. godinu vršena preko ranijeg Okružnog suda u Vranju, na osnovu Zaključka Vlade Republike Srbije, tako što mu je isplaćivana minimalna zarada. Do 31.12.2009. godine, tužilac je bio radnik opštinskog suda, koji je ukinut posle formiranja nove mreže sudova. Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici je otpočeo sa radom 01.01.2010. godine, kao jedini sud na teritoriji AP Kosovo i Metohija, preuzimajući radnike iz 17 ugašenih opštinskih sudova sa te teritorije, a tužilac je jedan od 297 preuzetih radnika. Prethodno je komisija Visokog saveta sudstva 26.12.2009. godine, posle izvršenog raspoređivanja zaposlenih, utvrdila spisak zaposlenih koji su ostali neraspoređeni, među kojima je i tužilac. Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici je sa isplatom naknada zarada i preuzetim radnicima koji su do 01.10.2010. godine bili neraspoređeni započeo 01.01.2010. godine i tužilac je 01.01.2010. godine do 01.10.2010. godine primao 65% ličnog dohotka, jer je bio neraspoređen radnik na osnovu odluke Visokog saveta sudstva od 26.12.2009. godine. U periodu od 01.01.2010. godine do 30.04.2014. godine od strane Ministarstva pravde Republike Srbije nije raspisan konkurs ni za jedno radno mesto u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici.

Prvostepeni sud je utvrdio da se tužilac 03.03.2009. godine obraćao tuženoj, Opštinskom sudu u Kosovskoj Kamenici, da bude radno angažovan, da svoj zahtev nije ograničio na teritoriju AP Kosova i Metohije, da tužena na njegov zahtev nije odgovorila, i da do okončanja ponovnog postupka u ovoj parnici nije dokazala da nije postojala mogućnost da tužioca radno angažuje van teritorije AP Kosova i Metohije. Po nalogu suda da se izjasni da li je u periodu od 01.11.2007. godine do 30.04.2014. godine raspisivala konkurs za prijem u radni odnos za mesto ... na teritoriji Republike Srbije tužena se izjasnila da u periodu od 01.01.2010. godine do 30.04.2014. godine od strane Ministarstva pravde Republike Srbije nije raspisan konkurs ni za jedno radno mesto osim suda u Osnovnom sudu u Kosovskoj Mitrovici. Kako je teret dokazivanja na tuženoj, saglasno odredbi člana 231. ZPP, prvostepeni sud je ocenio da postoji obaveza tužene da isplati tužiocu tražene iznose na ime naknade štete zbog neisplaćenih zarada za navedeni period sa zakonskom zateznom kamatom na osnovu odredbe člana 154. stav 1. u vezi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je zaključio da, kako tužilac u periodu potraživanja nije radio do septembra 2012. godine, kada je počeo da radi u Prekršajnom sudu u ..., da nije bio radno angažovan, jer za to nisu postojali uslovi, kako navodi sam tužilac u molbi predsedniku Opštinskog suda u Kosovskoj Kamenici od 03.03.2009. godine, pri čemu je bio pasivan u pogledu zahteva za vraćanje na rad, jer nema dokaza da je podnosio tužbu za vraćanje na rad protiv tužene, već se posle događaja iz 1999. godine saglasio sa takvim stanjem, a tužilac je od septembra 2012. godine angažovan u Prekršajnom sudu u ..., da nema odgovornosti tužene kao poslodavca zbog neostvarene zarade u navedenom periodu, bez obzira na činjenicu da je tužilac u radnom odnosu kod tužene. Ovo iz razloga, što za ostvarivanje prava na zaradu nije dovoljno da je zaposleni u radnom odnosu, već je nužno i da radi, da zaposleni koji ne radi i ne preduzima mere u cilju ostvarivanja prava na rad, saglašava se sa takvim stanjem, pa se ne može uspešno pozivati na odgovornost za naknadu štete i na osnovu toga potraživati zaradu koju bi ostvario da je radio.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prema oceni ovoga suda, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca za isplatu razlike na ime manje isplaćene zarade u periodu od 01.11.2007. godine do 01.05.2014. godine.

Neosnovani su navodi revizije kojima se ukazuje, da je nejasno kako se postupanje tužene prilikom isplaćivanja naknade zarade tužiocu za 2007, 2008. i 2009. godinu na osnovu Zaključka Vlade Republike Srbije od 17.07.2003. godine, može smatrati zakonitim. Naime, Ustavni sud Republike Srbije je odlukom Iu 412/2003 od 16.04.2010. godine, utvrdio da tačka 1. Zaključka Vlade Republike Srbije 05 br. 02- 4586/03-001 od 17.07.2003. godine, u delu koji se odnosi na prihvatanje tačke 1. – 12. Informacije u pogledu statusa određenih organa i organizacija i službi sa područja AP Kosova i Metohije, koji je sastavni deo ovog Zaključka, nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, pa prema tome do donošenja navedene odluke postupanje tužene u skladu sa navedenim Zaključkom se ima smatrati zakonitim.

Isto tako, neosnovani su navodi revizije u pogledu razlike zarade tužioca za period od 01.10.2010. godine do 01.05.2014. godine, s obzirom na to da je utvrđeno da je tužilac septembra 2012. godine angažovan u Prekršajnom sudu u ..., a da za period za koji nije radno angažovan ne može zahtevati naknadu štete, odnosno potraživati zaradu koju bi ostvario kao da je radio.

Pri tome, kako se odbija kao neosnovana revizija tužioca i navodi iz revizije nisu od uticaja na drugačiju odluku ovog suda, to nije neophodno dalje detaljno obrazlagati ovu presudu, na osnovu odredbe člana 414. stav 2. ZPP.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 414. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić