
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3449/2024
29.01.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Tatjane Miljuš i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Miloš Zelović, advokat iz ..., protiv tuženog Univerzitetski klinički centar Srbije sa sedištem u Beogradu, koga zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 576/24 od 19.04.2024. godine, u sednici održanoj 29.01.2025. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 576/24 od 19.04.2024. godine u delu kojim je potvrđena prvostepena presuda u stavovima drugom i petom izreke, kao o izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena reviziji tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 576/24 od 19.04.2024. godine u delu kojim je potvrđena prvostepena presuda u stavovima drugom i petom izreke.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1663/21 od 08.11.2023. godine, stavom prvim izreke, dozvoljeno je preinačenje tužbe iz podneska tužilje od 27.08.2021. godine. Stavom drugim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužilji isplati razliku između minimalne zarade i isplaćene plate za standradni učinak i vreme provedeno na radu u periodu od marta 2018. godine zaključno sa decembrom 2018. godine u pojedinačnim mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, čija visina i datumi dospeća kamate su bliži određeni u navedenom stavu izreke. Stavovima trećim i četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila da se obaveže tuženi da joj na ime neisplaćenih troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od marta 2018. godine zaključno sa februarom 2021. godine isplati mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u visini i od datuma dospeća kamate koji su bliži određeni u navedenim stavovima izreke. Stavom petim izreke, obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 576/24 od 19.04.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužilje i tuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavovima drugom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova drugostepenog postupka. Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je putem zakonskog zastupnika blagovremeno izjavio reviziju, pobijajući je u delu pravnosnažne odluke o isplati razlike plate i o troškovima postupka, sa pozivom na član 404. Zakona o parničnom postupku.
Tužilja je podnela odgovor na reviziju tuženog.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14, 87/18. 18/2 i 10/23), Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi iz stava 1. istog člana za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj.
Prema članu 404. stav 1. ZPP, posebna revizija se može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava.
U pogledu pravnosnažne odluke da se tužilji isplati razlika plate do visine minimalne zarade, koju tuženi pobija izjaljenom revizijom, uzimajući u obzir vrstu i prirodu spora, sadržinu tražene sudske zaštite i način presuđenja, Vrhovni sud nalazi ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, za ujednačavanjem sudske prakse ili za novim tumačenja prava. Dati razlozi pobijane oduke o usvajanju tužbenog zahteva u ovom delu je u skladu sa stanovištem Vrhovnog suda izraženim u brojnim odlukama donetim u identičnoj činjenično-pravnoj pravnoj situaciji, u pogledu prava zaposlenog na isplatu plate koju zaposleni ostvaruje svojim radom, a koja ne može biti niža od minimalne zarade za standardni učinak i puno radno vreme, odnosno vreme koje se izjednačava sa punim radnim vremenom. Cilj isplate u visini minimalne zarade je da se obezbedi zaštita zaposlenih radi zadovoljavanja njihovih egzistencijalnih i socijalnih potreba, kao i članova njihovih porodica, što je predviđeno i Konvencijom Međunarodne organizacije rada broj 131. o utvrđivanju minimalnih nadnica i Preporukom broj 136. o utvrđivanju minimalnih nadnica.
Takođe, tuženi je izjavio posebnu reviziju protiv drugostepene presude u delu kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka iz stava petog izreke prvostepene presude. Rešenje kojim se odlučuje o zahtevu stranke za naknadu troškova postupka donosi se u svakom konkretnom slučaju na osnovu odredaba Zakona o parničnom postupku kojima su regulisana procesna pravila odlučivanja o zahtevima stranaka za naknadu troškova, pa nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji, niti postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse.
Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena. Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Kada je za izjavljivanje revizije merodavna vrednost predmeta spora, na osnovu člana 28. stav 1. ZPP uzima se samo vrednost glavnog zahteva, dok se prema stavu 2. istog člana ne uzimaju u obzir kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja, kao i troškovi postupka, ako ne čine glavni zahtev.
Pod glavnim zahtevom se u smislu citiranog člana 28. ZPP podrazumeva zahtev stranke zbog koga se postupak vodi, dok se sporednim traženjima smatraju zahtevi stranke koji se ističu povodom ili u vezi sa glavnim zahtevom, odnosno potraživanja akcesorne prirode u odnosu na glavni zahtev. Sporedna traženja se uzimaju u obzir samo kada se traže kao glavno potraživanje i tada se prema tom potraživanju određuje vrednost predmeta spora.
U konkretnom slučaju revizija je izjavljena protiv rešenja kojim se postupak pravnosnažno ne okončava jer se o zahtevu za naknadu troškova odlučuje u presudi ili rešenju kojim se okončava postupak na osnovu člana 163. stav 4. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno revizija tuženog protiv ove odluke nije dozvoljena. Revizija tuženog nije dozvoljena ni na odluku o glavnom zahtevu, jer vrednost predmeta spora pobijenog dela iznosi 8.247,40 dinara i taj iznos očigledno ne prelazi zakonom propisani imovinski cenzus iz člana 403. stav 3. ZPP za dozvoljenost revizije.
Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je primenom člana 413. ZPP odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Mirjana Andrijašević,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković