Rev2 3613/2022 3.5.9; 3.19.1.25.2; odlučivanje o reviziji

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3613/2022
28.10.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Jelene Ivanović, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ..., BB iz ... VV iz ... i GG iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Ivana Čudić, advokat iz ..., protiv tužene Ustanove zajedničkih poslova Instituta u Sremskoj Kamenici, Sremska Kamenica, čiji je punomoćnik Ivana Šumonja Matovina, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2306/22 od 01.06.2022. godine, u sednici veća održanoj 28.10.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2306/22 od 01.06.2022. godine, tako što se ODBIJA žalba tužilaca kao neosnovana i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1476/21 od 08.03.2022. godine i odbija zahtev tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka.

OBAVEZUJU SE tužioci da tuženoj naknade troškove revizijskog postupka u iznosu od 18.000,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1476/21 od 08.03.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocima AA, BB, VV i GG, za period od 01.04.2018. do 31.03.2021. godine, isplati naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora u iznosima bliže označenim u ovom stavu izreke, sa zateznom kamatom na te iznose od 20.11.2021. godine do isplate i obračunatom zateznom kamatom od dospelosti do 19.11.2021. godine u iznosima bliže označenim u ovom stavu izreke. Stavom drugim izreke, obavezani su tužioci da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 45.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2306/22 od 01.06.2022. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda i obavezana tužena da tužiocima AA, BB, VV i GG, za period od 01.04.2018. do 31.03.2021. godine, isplati naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora u iznosima bliže označenim u ovom stavu izreke, sa zateznom kamatom na te iznose od 20.11.2021. godine do isplate i obračunatom zateznom kamatom od dospelosti do 19.11.2021. godine u iznosima bliže označenim u ovom stavu izreke. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 153.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 45.000,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da tužiocima naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 45.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primene materijalnog prava, s predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2) ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...18/20 – u daljem tekstu: ZPP) i utvrdio da je revizija tužene osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su u utuženom periodu od 01.04.2018. do 31.03.2021. godine bili u radnom odnosu kod tužene sa utvrđenim koeficijentom za obračun i isplatu plate od 7,34. U tom periodu, tužena je tužiocima obračunavala i isplaćivala zaradu tako što je osnovicu koju objavljuje Vlada Republike Srbije množila koeficijentom radnih mesta tužilaca na osnovu metoda obračuna plate od početka primene Zakona o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“, br. 34/01... 86/19), a počev od 2001. godine. Pošto je tako dobijena visina osnovne plate u navedenom periodu bila niža od iznosa minimalne zarade, tužena je tužiocima vršila korekciju plate do iznosa minimalne zarade, pa je tužiocima isplaćivana plata u visini minimalne zarade. U listama za obračun plata tužilaca nije posebno iskazana naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Veštačenjem je utvrđeno da je tužiocima u utuženom periodu, u nedostatku parametara za obračun traženih troškova, na osnovu najpovoljnijeg kriterijuma u uporednim važećim kolektivnim ugovorima u Republici Srbiji, na ime naknade troškova toplog obroka pripadao dnevni iznos od 250,00 dinara bruto, a na ime troškova regresa iznos od 1/12 minimalne zarade na mesečnom nivou. Iznosi predmetnih naknada utvrđeni su veštačenjem.

Prvostepeni sud je, kod napred utvrđenog, odbio tužbeni zahtev tužilaca za isplatu predmetnih naknada u iznosima utvrđenim veštačenjem, sa pripadajućom kamatom, jer je zaključio da je pravo tužilaca na naknadu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora realizovano kao sastavni deo koeficijenta njihovih radnih mesta utvrđenog u skladu sa odredbama Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, u kom slučaju se ne obračunava, niti isplaćuje kao posebna naknada.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da tužiocima isplati predmetne naknade, u visini utvrđenoj veštačenjem, prema kome tužiocima, u nedostatku parametara iz opštih akata za obračun traženih troškova, na osnovu kriterijuma u uporednim važećim kolektivnim ugovorima u Republici Srbiji koji se odnose na preduzeća koja se finansiraju iz budžeta, pripada dnevni iznos toplog obroka od 250,00 dinara – bruto i mesečni iznos regresa u visini od 1/12 minimalne zarade u RS. Zaključeno je da u iznosu minimalne zarade definisanom u članu 111. Zakona o radu ne može da bude sadržana naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, nezavisno od propisanog odredbama Zakona o platama u državnim organima i javnim službama.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje da je pobijana drugostepena presuda doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.

Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o javnim službama („Službeni glasnik RS“, br. 42/91...83/14) propisano je da se javnom službom u smislu ovog zakona smatraju ustanove, preduzeća i drugi oblici organizovanja utvrđeni zakonom, koji obavljaju delatnost odnosno poslove kojima se obezbeđuje ostvarivanje prava građana, odnosno zadovoljavanje potreba građana i organizacija, kao i ostvarivanje drugog zakonom utvrđenog interesa u određenim oblastima.

Zakon o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“, br. 34/01... 86/19) propisuje način utvrđivanja plata, dodataka, naknada i ostalih primanja zaposlenih u javnim službama koje se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 1. stav 1. tačka 3)). Odredbom člana 3. stav 1. tog zakona, propisano je da osnovicu za obračun i isplatu plata utvrđuje Vlada, osim za predsednika Republike, narodne poslanike i imenovana, postavljena i zaposlena lica u službama predsednika Republike i Narodne skupštine Republike Srbije. Prema odredbi člana 4. stav 1. navedenog zakona, koeficijent izražava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu, a prema stavu 2. istog člana koeficijent sadrži i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora.

Poseban Kolektivni ugovor za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“, broj 1/15 i 3/18 – Sporazum o produženju roka važenja) u odredbi člana 91. određuje elemente za utvrđivanje plate, tako da se plate utvrđuju na osnovu osnovice za obračun plata, koeficijenata sa kojima se množi osnovica, dodatka na platu, obaveza koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje iz plata, i dela plate po osnovu radnog učinka, u skladu sa zakonom (stav 2.), a osnovna plata pripada zaposlenom koji radi puno radno vreme ili radno vreme koje se smatra punim radnim vremenom ( stav 3.).

Na isti način su određeni elementi za utvrđivanje plate odredbama člana 90. st. 2. i 3. Posebnog Kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“, broj 106/18 od 31.12.2018. godine) i odredbama člana 91. st. 2. i 3. Posebnog Kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“, broj 96/19 i 58/20 – u primeni počev od 09.01.2020. godine).

Odredbama člana 118. stav 1. tač. 5) i 6) Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05... 95/18), propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, pored ostalog, za ishranu u toku rada, ako poslodavac ovo pravo nije obezbedio na drugi način i za regres za korišćenje godišnjeg odmora, a stavom 2. ovog člana propisano je da visina troškova iz stava 1. tačka 5) ovog člana mora biti izražena u novcu. Odredbe ovog zakona primenjuju se i na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama, ako zakonom nije drukčije određeno (član 2. stav 2).

Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama, koju je Vlada Republike Srbije donela na osnovu člana 8. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, utvrđeni su koeficijenti za obračun plata zaposlenih u javnim službama koje se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave. Odredbom člana 2. stav 1. tačka 13) te Uredbe, utvrđeni su koeficijenti za obračun plata zaposlenih iz člana 1. ove Uredbe, koje se primenjuju na zaposlene u zdravstvenim ustanovama.

Prema stavu Vrhovnog kasacionog suda usvojenom na sednici Građanskog odeljenja održanoj 05.07.2022. godine, zaposleni kojima se plate isplaćuju u visini vrednosti minimalne zarade u javnim službama, kao korisnicima budžetskih sredstava, ostvaruju pravo na naknadu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora po osnovu rada, primenom koeficijenta za obračun i isplatu plata u kojem je sadržan dodatak na ime tih naknada i sastavni je deo koeficijenta za svakog zaposlenog.

U konkretnom slučaju, na utvrđivanje i obračun plata tužilaca, kao i naknada i dodataka po osnovu rada, primenjuju se propisi kojima se uređuju plate, naknade i druga primanja zaposlenih u javnim službama. Supsidijarna primena Zakona o radu propisana je samo za slučaj kada posebnim zakonom položaj, prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih nisu drugačije uređeni. Kako je odredbom člana 4. stav 2. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama propisano da koeficijent za obračun plate sadrži i dodatak za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, sledi da ta odredba posebnog zakona isključuje primenu odredaba člana 118. stav 1. tač. 5) i 6) Zakona o radu, kao i da posebnim kolektivnim ugovorima za zaposlene u javnim službama nije predviđeno pravo zaposlenih na naknadu troškova za ishranu u toku rada i troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora. To pravo nije predviđeno ni Posebnim Kolektivnim ugovorima za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave koji su važili u utuženom periodu, niti prethodno važećim Posebnim kolektivnim ugovorom iz 2010. godine. S obzirom na to da je naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u utuženom periodu tužiocima isplaćivana kroz koeficijent za obračun njihovih plata, tužiocima ne pripada pravo na dodatnu isplatu naknade ovih troškova koju tužbom potražuju, bez obzira na činjenicu da im je plata isplaćivana u visini minimalne zarade.

Kako je drugostepeni sud zbog pogrešne primene materijalnog prava usvojio tužbeni zahtev, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 1. ZPP, preinačio drugostepenu odluku, tako što je odbio žalbu tužilaca i potvrdio prvostepenu presudu. S obzirom da tužioci nisu uspeli u postupku po žalbi, odbijen je njihov zahtev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Sledom izloženog, Vrhovni kasacioni sud je odlučio je kao u stavu prvom izreke.

Tužena je uspela u postupku po reviziji pa joj, na osnovu odredbe člana 165. stav 2. u vezi člana 153. stav 1. i člana 154. ZPP pripadaju u reviziji opredeljeni troškovi tog postupka na ime angažovanja punomoćnika advokata u iznosu od 18.000,00 dinara, odmereni primenom važeće Advokatske tarife („Službeni glasnik RS“, br. 37/21 od 14.04.2021. godine).

Iz tih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Katarina Manojlović Andrić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić