Rev2 389/2021 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 389/2021
03.03.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović i Vesne Popović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milica Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog JKP GSP „Beograd“, sa sedištem u Beogradu, radi poništaja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1595/20 od 22.07.2020. godine, u sednici održanoj 03.03.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1595/20 od 22.07.2020. godine.

ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3077/17 od 16.12.2019. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i poništena odluka tuženog broj .. od 07.08.2013. godine, kojom se umanjuje zarada tužiocu za 10% za mesec jul 2013. godine, po osnovu radnog doprinosa, kao neosnovana. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu isplati neosnovano oduzeti deo od zarade u procentualnom iznosu od 10%, koji u novčanom ekvivalentu iznosi 3.383,11 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 01.07.2013. godine, kao dana umanjenja julske zarade, do isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 256.150,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1595/20 od 22.07.2020. godine, stavom prvim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca da se poništi odluka tuženog broj .. od 07.08.2013. godine, kojom se umanjuje zarada tužiocu za 10% za mesec jul 2013. godine, po osnovu radnog doprinosa kao neosnovan; u stavu drugom izreke tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da mu isplati neosnovano oduzeti deo zarade u procentualnom iznosu od 10%, koji u novčanom ekvivalentu iznosi 3.383,11 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2013. godine, kao dana umanjenja julske zarade, do isplate, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu trećem izreke prvostepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 256.150,00 dinara, kao neosnovan i obavezan tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 950,00 dinara. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove postupka po žalbi u iznosu od 1.900,00 dinara, dok je stavom četvrtim izreke, odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po žalbi, kao neosnovan.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, reviziju je blagovremeno izjavio tužilac zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br.72/11 i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tuženog na poslovima vozača trolejbusa. Dana 16.07.2013. godine radnici unutrašnje kontrole su obavljajući svoje radne dužnosti u prepodnevnoj smeni na stajalištu „Zdravko Čelar“ u Beogradu u 9.48 časova, primetili da vozač (tužilac) koji upravlja trolejbusom na liniji 40 koristi mobilni telefon u toku vožnje. Nakon toga, na predlog neposrednog rukovodioca dana 07.08.2013. godine, izvršni direktor tuženog u SP „Dorćol“ doneo je odluku o umanjenju zarade tužiocu za 10% za mesec jul 2013. godine, a zbog spornog događaja. Odluka o destimulaciji je doneta na osnovu Naredbe generalnog direktora od 05.06.2013. godine, kojom je vozačima zabranjena upotreba mobilnog telefona u toku vožnje, te da nepostupanje po odredbama ove naredbe predstavlja povredu radne obaveze za koju zaposlenom može prestati radni odnos.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je poništio rešenje od 07.08.2013. godine, ocenivši da tužiocu nije mogla biti umanjena zarada za 10%, s pozivom na naredbu v.d. generalnog direktora, a zato što tužilac nije dao doprinos na radu. Ovo iz razloga što nedavanje doprinosa na radu predstavlja merilo u smislu Uputstva o kriterijumima i merilima za stimulaciju i destimulaciju zaposlenih od 09.12.2011. godine, a ne razlog za umanje zarade na osnovu naredbe.

Drugostepeni sud je usvojio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtev tužioca, s obzirom da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo. Naredbom v.d. generalnog direktora od 05.06.2013. godine, zabranjeno je vozačima da upotrebljavaju mobilne telefone u toku vožnje. Opštim aktom tuženog predviđeno je da se osnovna zarada može umanjiti, odnosno uvećati, a Uputstvom od 09.12.2011. godine predviđeni su kriterijumi i merila za stimulaciju i destimulaciju zaposlenih, pa između ostalog i po osnovu radnog doprinosa. Tužilac je svojim ponašanjem pokazao nezadovoljavajuću radnu disciplinu i nemaran odnos prema sredstvima za rad i imovini tuženog, pa je po oceni drugostepenog suda pravilna i zakonita odluka tuženog o umanjenju zarade tužiocu zbog takvog ponašanja.

Polazeći od navedenog, drugostepeni sud je pravilno odbio tužbeni zahtev tužioca, a za svoj zaključak je dao jasne i potpune razloge, koje kao pravilne u svemu prihvata i Vrhovni kasacioni sud.

Odredbom člana 15. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br.24/05, 32/13), propisano je da je zaposleni dužan da savesno i odgovorno obavlja poslove na kojima radi, da poštuje organizaciju rada i poslovanje kod poslodavca, kao i uslove i pravila poslodavca u vezi sa ispunjavanjem ugovornih i drugih obaveza iz radnog odnosa. Prema odredbi člana 17. istog zakona, poslodavac i zaposleni su dužni da se pridržavaju prava i obaveza utvrđenih ovim zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.

Odredbom člana 52. stav 1, 2. i 4. Kolektivnog ugovora tuženog, propisano je da se na svim poslovima prati i utvrđuje ostvarenje rezultata rada, odnosno radni doprinos zaposlenog, da se osnovna zarada zaposlenih može umanjiti do 20%, odnosno uvećati do 40%, te da kriterijume i merila za stimulaciju i destimulaciju utvrđuje direktor poslodavca uputstvom, u saradnji sa reprezentativnim sindikatima kod poslodavca.

Odredbom člana 1. Uputstva o kriterijumima i merilima za stimulaciju i destimulaciju zaposlenih broj 12011 od 09.12.2011. godine, uređena su merila i kriterijumi za uvećanje zarada zaposlenih u preduzeću – stimulacija, odnosno umanjenja zarade zaposlenih – destimulacija, po osnovu ocene radnog doprinosa. Prema odredbi člana 3. istog uputstva, merila i kriterijumi za umanjenje zarada zaposlenih u preduzeću – destimulacija po osnovu ocene radnog doprinosa su između ostalog nezadovoljavajuća radna disciplina i nezadovoljavajući odnos prema sredstvima za rad što podrazumeva nemaran odnos prema sredstvima za rad i imovini preduzeća.

Polazeći od sadržine navedenih odredaba u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je osporenim rešenjem tužiocu na zakonit način umanjena zarada, jer je postupanjem koje je suprotno naredbi v.d.generalnog direktora pokazao neadekvatnu radnu disciplinu i nemaran odnos prema sredstvima rada, koji predstavljaju razloge za sankcionisanje tužioca na navedeni način, u smislu odredbe člana 3. navedenog uputstva. Iz sadržine navedenih normi proizlazi da je poslodavac ovlašćen da u skladu sa svojim aktima, zaposlenom izvrši umanjenje zarade, na osnovu merila i kriterijuma utvrđenih uputstvom. U konkretnom slučaju tužilac je i pored izričite naredbe poslodavca o zabrani korišćenja mobilnih telefona tokom vožnje, svojim ponašanjem (koje je suprotno naredbi), pokazao nezadovoljavajuću radnu disciplinu i nemaran odnos prema sredstvima rada, pa je poslodavac iz ovih razloga bio ovlašćen da mu u smislu pravila iz člana 52. Kolektivnog ugovora, umanji zaradu za utvrđeni procenat za jul 2013. godine.

S obzirom da se ostalim navodima revizije osporava utvrđeno činjenično stanje što ne može biti revizijski razlog prema odredbi člana 407. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 414. ZPP, odlučio kao u izreci.

Imajući u vidu da tužilac nije uspeo u postupku po reviziji, to je njegov zahtev za naknadu troškova odbijen i doneta odluka kao u stavu drugom izreke primenom odredbe člana 165. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Jasminka Stanojević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić