
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 394/2015
23.09.2015. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Milomira Nikolića, predsednika veća, Slađane Nakić Momirović i Marine Govedarica, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilaca S.P., Z.P., J.P., N.K. i R.S., svih iz B., čiji je zajednički punomoćnik N.V., advokat iz B., protiv tuženog P. z. t. T. S. AD iz B., čiji je punomoćnik A.P.advokat iz B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2097/14 od 10.09.2014. godine, na sednici održanoj 23.09.2015. godine, doneo je
P R E S U D U
PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2097/14 od 10.09.2014. godine, tako što se odbijaju kao neosnovane žalbe tužilaca i POTVRĐUJE presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1924/2012 od 09.10.2012. godine i dopunsko rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1924/2012 od 22.01.2014. godine i odbija zahtev tužilaca za naknadu troškova drugostepenog postupka na ime sastava dve žalbe u iznosu od 72.000,00 dinara. OBAVEZUJU SE tužioci da naknade tuženom troškove postupka po reviziji u iznosu od 12.000,00 dinara.
O b r a z l o ž e nj e
Apelacioni sud u Beogradu, presudom Gž1 2097/14 od 10.09.2014. godine, preinačio je presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1924/12 od 09.10.2012. godine, tako što je usvojio tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tuženi da tužiocima na ime učešća u dobiti tuženog za 2011. godinu isplati i to: S.P., 87.890,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 27.04.2012. godine pa do isplate; Z.P., 73.837,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 27.04.2012. godine pa do isplate; J.P., 81.900,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 27.04.2012. godine pa do isplate; N.K., 88.125,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 27.04.2012. godine pa do isplate i R.S., 73.453,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 10.05.2012. godine pa do isplate, sve u roku od osam dana od dana prijema pismenog otpravka presude (stav prvi izreke). Preinačio je dopunsko rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1924/12 od 22.01.2014. godine i obavezao tuženog da naknadi tužiocima troškove parničnog postupka od 109.900,00 dinara, u roku od osam dana od dana prijema pismenog otpravka presude (stav drugi izreke). Obavezao je tuženog da naknadi tužiocima i troškove postupka za sastav dve žalbe od 72.000,00 dinara, u roku od osam dana od prijema pismenog otpravka presude (stav treći izreke).
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Tužioci su podneli odgovor na reviziju.
Apelacioni sud u Beogradu, rešenjem R4 2/15 od 14.01.2015. godine, predložio je Vrhovnom kasacionom sudu odlučivanje o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 br.2097/14 od 10.09.2014. godine.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. a u vezi člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 72/11, 49/13-US, 74/13-US i 55/14), i člana 23. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 55/14), pa je utvrdio da je revizija tuženog osnovana.
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su bili u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vreme do 31.10.2011. godine, kada im je prestao radni odnos na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa, na inicijativu tuženog, uz ostvarivanje prava na jednokratnu isplatu po Fondu finansijskih sredstava za stimulisanje dobrovoljnog odlaska iz preduzeća. Odlukom Skupštine akcionara tuženog broj 117294/5 od 20.04.2012. godine, je odobrena isplata u iznosu od 1.484.532.901,00 dinara na ime učešća zaposlenih u dobiti za 2011. godinu (tačka 3). Generalni direktor tuženog, na osnovu ove odluke je doneo odluku broj 118668/1 od 23.04.2012. godine, kojom je predviđeno da pravo na isplatu na osnovu učešća u dobiti za 2011. godinu, imaju lica koja su zaposlena kod tuženog na dan donošenja odluke, kao i lica koja su bila u radnom odnosu kod tuženog u 2011. godini, kojima je radni odnos prestao na osnovu ispunjenja uslova za odlazak u starosnu penziju, pod uslovom da nisu ostvarili pravo na jednokratnu isplatu iz Fonda finansijskih sredstava za stimulisanje dobrovoljnog odlaska iz društva, u poslovnoj godini za koju se učešće u dobiti isplaćuje po ovoj odluci. Ovom odlukom je predviđeno i da će se isplata po ovoj odluci izvršiti jednokratno, najkasnije do 27.04.2012. godine (tačka 5). Tuženi nije isplatio tužiocima dobit za 2011. godinu u visini koja je utvrđena iz dopisa tuženog broj 190484/1, koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtev tužilaca u visini koja je utvrđena iz dopisa tuženog broj 19484/1, tako što je obavezao tuženog da plati tužiocima iznose navedene u stavu prvom izreke ove presude. U obrazloženju je ukazao, da kod činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom da je tužiocima prestao radni odnos kod tuženog na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 31.10.2011. godine, da je tuženi u toku 2011. godine ostvario dobit, zbog čega je generalni direktor tuženog doneo odluku o pravu na isplatu na osnovu učešća u dobiti za navedenu godinu, da su u 2011. godini, u kojoj je ostvarena dobit, tužioci bili u radnom odnosu kod tuženog i doprineli ostvarivanju te dobiti poslodavca, a i da svi zaposleni imaju prava na istu zaradu za rad iste vrednosti, da nije bilo osnova da se tužioci isključe iz prava na učešće dobiti. Dalje, da okolnost da su tužioci zaključili sporazum o prestanku radnog odnosa uz isplatu jednokratne naknade ne znači da su se odrekli ostvarene zarade za period u kome su radili kod tuženog, da tuženi ne može različito da vrednuje jednak rad i da isključuje iz prava na zaradu zaposlene koji su radili i ostvarivali zaradu u poslovnoj godini za koju se raspodela vrši, kao i da ne mogu ostvarivati manje prava od onih utvrđenih zakonom, pa ni navedenom odlukom generalnog direktora tuženog.
Međutim, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ovakav zaključak drugostepenog suda se ne može prihvatiti kao pravilan, zbog čega su osnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava, na koji revizijski razlog ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, na osnovu člana 408. ZPP.
Članom 14. Zakona o radu („Sl. glasnik RS“, broj 24/05, 61/05 i 54/09), je propisano, da, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca može se utvrditi učešće zaposlenog u dobiti ostvarenoj u poslovnoj godini, u skladu sa Zakonom i Opštim aktom.
Prema tome, pravo zaposlenog na učešće u dobiti ostvarenoj u poslovnoj godini, predviđeno je kao mogućnost, ali ne i kao obaveza poslodavca, koje utvrđuje poslodavac ugovorom o radu ili odlukom, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, generalni direktor tuženog, na osnovu odluke Skupštine akcionara, donete u skladu sa odredbama Statuta tuženog, a na predlog Upravnog odbora, imao je pravo na utvrđivanje kruga lica, zaposlenih, koji će učestvovati u ostvarivanju dobiti preduzeća. Isključivanje prava na učešće u dobiti za 2011. godinu, zaposlenima koji nisu u radnom odnosu na dan donošenja odluke, ne predstavlja diskriminaciju ovih lica iz čl.18. i 20. Zakona o radu, s obzirom na to da tužioci i zaposleni koji su ostali u radnom odnosu kod tuženog, nisu u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
Dakle, kako je odluka generalnog direktora tuženog od 23.04.2012. godine doneta u postupku i na osnovu ovlašćenja predviđenih odredbama Statuta i Zakona o radu, a prilikom utvrđivanja zaposlenih koji imaju pravo na dobit, tužioci nisu diskriminisani u odnosu na ostale zaposlene kojima je to pravo priznato, ovaj sud je radi pravilne primene materijalnog prava, preinačio pobijanu presudu, odbio kao neosnovanu žalbu tužilaca i potvrdio prvostepenu presudu.
Kako je preinačena pobijana presuda i odbijena kao neosnovana žalba tužilaca, ovaj sud je preinačio i odluku o troškovima postupka, tako što je odbio kao neosnovanu i žalbu tužilaca i potvrdio dopunsko rešenje (kojim je odbijen kao neosnovan zahtev tužilaca da tuženi naknadi tužiocima troškove parničnog postupka), i odbio zahtev tužilaca za naknadu troškova drugostepenog postupka na ime sastava dve žalbe u iznosu od 72.000,00 dinara, dok je obavezao tužioce da naknade tuženom opredeljene troškove na ime sastava revizije u iznosu od 12.000,00 dinara, na osnovu Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata („Sl. glasnik RS“, broj 121/12), a u vezi člana 153. i 154. ZPP.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 416. stav 1. i odredbe člana 165. stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci.
Predsednik veća-sudija
Milomir Nikolić,s.r.