
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3943/2023
29.05.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Dragane Boljević i Jasmine Simović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji su punomoćnici Dragiša Stević i Maja Stević advokati iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji su punomoćnici Milomir Drašković advokat iz ... i Milomir Radisavljević advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o revizijama tužioca i tuženog izjavljenim protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1023/23 od 24.05.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 29.05.2025. godine, doneo je
R E Š E NJ E
UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1023/23 od 24.05.2023. godine u drugom, trećem i četvrtom stavu izreke i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1023/23 od 24.05.2023. godine, stavom prvim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Trsteniku P1 54/19 od 20.05.2021. godine. Stavom drugim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi da na ime duga isplati tužiocu iznos od 7.882,33 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate sa kamatom po stopi propisanoj Zakonom o zateznoj kamati od 01.01.2016. godine do isplate, obračunatoj na navedeni iznos u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi na isplatu iznosa od još 15.690,67 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate sa kamatom po stopi propisanoj Zakonom o zateznoj kamati od 02.10.2015. godine do isplate, obračunate na navedeni iznos u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, kao i za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 7.882,33 evra po stopi propisanoj Zakonom o zateznoj kamati za period od 02.10.2015. godine do 31.12.2015. godine. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da na ime troškova parničnog postupka isplati tužiocu iznos od 169.736,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu obe stranke su blagovremeno izjavile revizije iz razloga propisanih članom 407. stav 1. tačka 3. i tačka 4. ZPP, a tužilac i iz razloga predviđenog stavom drugim navedenog člana.
Odlučujući o izjavljenim revizijama, na osnovu člana 403. stav 2. tačka 3. i člana 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da su revizije stranaka osnovane.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom i između stranaka nespornom činjeničnom stanju, tužilac je zasnovao radni odnos u preduzeću „BB“ doo iz Starog Trstenika, sa ugovorenom zaradom u visini minimalne zarade koja mu je i isplaćivana na njegov tekući račun, uz obračun i uplatu poreza i doprinosa. Tužilac je u označenom preduzeću bio u radnom odnosu od 01.07.2007. godine do 01.10.2015. godine. Tuženi je vlasnik navedenog preduzeća.
Ocenom izvedenih dokaza ponovljenih na raspravi, drugostepeni sud je utvrdio da su se stranke usmeno dogovorile da će tuženi isplaćivati tužiocu za njegovo radno angažovanje 20.000 evra na godišnjem nivou i plaćati troškove njegovog stanovanja u iznosu od 120 evra mesečno. Ove isplate vršene su u gotovom novcu, na ruke tužiocu, i o tim isplatama nisu sačinjavanje priznanice. Tužilac je o izvršenim isplatama naknadno sačinio pisanu evidenciju. Po toj evidenciji tuženi je u periodu radnog angažovanja tužioca u njegovom preduzeću isplatio ukupan iznos od 155.451 evro i predao mu putničko vozilo koje je kupio u inostranstvu, i koje se i sada nalazi u tužiočevoj državini.
Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev. Po stanovištu tog suda, pored radnog odnosa tužioca u preduzeću čiji je vlasnik tuženi, postojao je poseban pravni odnos stranaka koji je po svojoj pravnoj prirodi urgovor o delu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, zaključen u usmenoj formi. U tom ugovornom odnosu tuženi se obavezao da godišnje isplaćuje tužiocu za njegovo radno angažovanje ukupno 20.000 evra, odnosno 1.666,67 evra mesečno, što za 98 meseci radnog angažovanja tužioca iznosi ukupno 163.333,33 evra. S obzirom da je tuženi, po tvrdnji tužioca isplatio 155.451 evro, ostao je dužan još 7.882,33 evra i na taj iznos dužan je platiti zateznu kamatu od 01.01.2016. godine, jer tužilac nije dokazao da postoji dugovanje tuženog po osnovu troškova njegovog smeštaja.
Po oceni Vrhovnog suda, osnovani su navodi stranaka da je u drugostepenom postupku učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi članova 7. i 8. ZPP, usled koje činjenično stanje nije u potpunosti i pravilno utvrđeno.
Sadržina spornog pravnog odnosa za sada nije pouzdano utvrđena jer su je stranke u svojim iskazima koje su menjale prikazale različito. Zbog toga je činjenično ostalo nerazjašnjeno da li su stranke ugovorile zaradu tužioca u iznosu od 2.000 evra mesečno, od koje je deo isplaćivan tužiocu preko njegovog tekućeg računa po ugovoru o radu sa preduzećem u vlasništvu tuženog – u iznosu ugovorene minimalne zarade, a ostatak u gotovom novcu do usmeno ugovorenog mesečnog iznosa od 2.000 evra, ili je postojala obaveza tuženog da pored zarade određene ugovorom o radu isplaćuje tužiocu još 2.000 evra mesečno, odnosno da li je ugovorena isplata zarade od 20.000 evra godišnje koju će tuženi isplatiti mimo ugovorene zarade koju je tužiocu plaćalo njegovo preduzeće po zaključenom ugovoru o radu, ili je u taj iznos uračunat i iznos ugovorene zarade. Tuženi je u pogledu te činjenice u ovoj parnici dao iskaz koji se razlikuje od njegovog iskaza datog u svojstvu osumnjičenog, povodom krivične prijave koju je tužilac podneo Osnovnom javnom tužilaštvu u Trsteniku zbog krivičnog dela prevare, a nisu razjašnjeni razlozi zbog kojih ove razlike u njegovom iskazu postoje.
Pored toga, činjenično pouzdano nije utvrđena ni visina dugovanja tuženog. Tužilac je u svojim iskazima, između ostalog tvrdio da je dug tuženog na kraju 2014. godine iznosio 3.600 evra i da se njegovo potraživanje odnosi na dug nastao u periodu od januara do septembra 2015. godine uvećan za dugovani iznos od 3.600 evra, za koji tuženi tvrdi da mu je plaćen naknadno, nakon prestanka radnog angažovanja tužioca.
Iz tih razloga, drugostepena presuda je morala biti ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom suđenju, drugostepeni sud će otkloniti učinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako što će detaljnim saslušanjem stranaka, uz predočavanje njihovih iskaza datih tokom postupka i dovođenjem u vezu sa pisanom evidencijom o izvršenim isplatama koju je sačinio tužilac, a zatim njihovom ocenom u skladu sa načelom slobodnog sudijskog uverenja utvrdititi sadržinu spornog pravnog odnosa stranaka, nastalog i postojećeg pored radnog odnosa tužioca u preduzeću tuženog, visinu ugovorene novčane obaveze tuženog i postojanje eventualnog njegovog duga po ugovorenim osnovima.
Ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer zavisi od konačnog ishoda spora.
Sa svega navedenog, na osnovu člana 415. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković