Rev2 4066/2022 3.5.15.4.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 4066/2022
08.11.2023. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Borislav Borković, advokat iz ..., protiv tužene Osnovne škole „Sava Jovanović Sirogojno“, Zemun, čiji je punomoćnik Dejan Bulatović, advokat iz ..., radi poništaja rešenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4931/21 od 28.01.2022. godine, u sednici održanoj 08.11.2023. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4931/21 od 28.01.2022. godine.

ODBIJAJU SE zahtevi tužilje i tužene za naknadu revizijskih troškova.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 37/12 od 19.02.2020. godine, stavom prvim izreke, poništeno je rešenje direktora tužene od 07.12.2011. godine o prestanku radnog odnosa tužilje izricanjem disciplinske mere prestanka radnog odnosa. Stavom drugim izreke, poništena je odluka direktora tužene od 29.12.2011. godine. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilju vrati na rad. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da tužilji naknadi troškove postupka od 216.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4931/21 od 28.01.2022. godine, stavom prvim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u stavu prvom, drugom i trećem izreke, a žalba tužene odbijena kao neosnovana. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu četvrtom izreke prvostepene presude, tako što je obavezana tužena da tužilji na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 311.250,00 dinara. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova dugostepenog postupka.

Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu reviziju je blagovremeno izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tužilja je podnela odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23) Vrhovni sud je našao da je revizija tužene neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, niti se revizijom ukazuje na druge povrede postupka koje saglasno članu 407. stav 1. ZPP mogu biti revizijski razlog.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je zasnovala radni odnos kod tužene na neodređeno vreme 10.01.1995. godine kao ... sa VII stepenom stručne spreme. Nakon što je smenjena sa mesta ..., počev od 01.07.2010. godine obavljala je poslove ... i ... . Zaključkom tužene od 09.11.2011. godine, pokrenut je disciplinski postupak protiv tužilje zbog osnovane sumnje da je izvršila teže povrede radne obaveze. Posle sprovedenog disciplinskog postupka rešenjem od 07.12.2011. godine izrečena joj je disciplinska mera prestanka radnog odnosa. Protiv ovog rešenja tužilja je izjavila prigovor o kome školski odbor tužene nije odlučio, a direktor škole je doneo odluku 29.12.2011. godine kojom je konstatovano da tužilji prestaje radni odnos zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 141. stav 1. tačka 14, 15. i 18. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, u vezi člana 43 istog zakona i člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu. Tužilji je stavljeno na teret da je 20.09.2011. godine i 04.10.2011. godine izostala sa posla ne obaveštavajući upravu škole o izostanku kako bi joj se našla zamena, da je upućivala u više navrata neistinite i zlonamerne predstavke i klevete Sekretarijatu za obrazovanje i da je lažima, napadima i konfliktima sa drugim kolegama dovela do ozbiljnog ugrožavanja procesa rada i održavanja nastave.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, po oceni Vrhovnog suda pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtev i poništili kao nezakonito rešenje tužene od 07.12.2011. godine kojim je tužilji izrečena disciplinska mera prestanka radnog odnosa i odluku direktora tužene od 29.12.2011. godine, te obavezali tuženu da tužilju vrati na rad. Revizijom tužene se neosnovano ukazuje da je pobijana presuda doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.

Na zaposlene u ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja primarno se primenjuje poseban propis – Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS“ broj 72/09 ... 55/13), a supsidijarno u pogledu pitanja koja nisu regulisana Zakon o radu, kao matični zakon u oblasti rada.

Odredbom člana 141. stav 1. Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, propisano je da su teže povrede radne obaveze zaposlenog u ustanovi između ostalog: neizvršavanje ili nesavesno, neblagovremeno ili nemarno izvršavanje poslova ili naloga direktora u toku rada, odnosno za vreme nezakonite obustave rada ili štrajka (tačka 14.), zloupotreba prava iz radnog odnosa (tačka 15.) i druge povrede radne obaveze u skladu sa posebnim zakonom (tačka 18.); dok je članom 143. stav 4, propisano da se mera prestanka radnog odnosa izriče zaposlenom i za povrede radne obaveze iz člana 141. tačke od 8. – 17. ovog zakona, ako je učinjena umišljajem, ili iz svesnog nehata iako nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti za zaposlenog.

Odredbom člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05...54/09), propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca i to ako zaposleni ne poštuje radnu disciplinu propisanu aktom poslodavca, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca.

U konkretnom slučaju, pravilno je utvrđeno da tužilja nije učinila povrede radnih obaveza koje su joj stavljene na teret, jer dana 20.09. i 04.10.2011. godine nije neopravdano i bez obaveštenja tužene izostala sa posla. Naime, tužilja je 20.09.2011. godine redovno držala nastavu (iako je prethodnog dana obavestila direktora o mogućnosti kašnjenja), a za dan 04.10.2011. godine tužena joj je obezbedila zamenu (menjala je koleginica BB) iz čega proizlazi da je bila obaveštena da će tužilja toga dana izostati sa posla. Dakle, u situaciji kada je zaposleni obavestio poslodavca da je sprečen da dođe na rad, onda se njegov izostanak ne može kvalifikovati kao povreda radne obaveze, jer ne postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu na osnovu člana 179. stav 1. tačka 3. Zakona o radu. Takođe, da bi se obraćanje tužilje (pisanjem predstavki) inspekcijama i konflikti sa kolegama, smatrali težom povredom radne obaveze (zbog koje joj može biti izrečena mera prestanak radnog odnosa), onda u rešenju o otkazu moraju biti tačno navedene sporne predstavke koje je tužilja dostavljala nadležnim institucijama i kakva je njihova sadržina, odnosno napadi i konflikti moraju biti konkretizovani po pitanju vremena, mesta i načina izvršenja, mora biti navedeno o kakvim se napadima radi, koje je laži izrekla, kada i prema kome, a što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

Suprotno navodima revizije, svaka povrede radne obaveze ili nepoštovanja radne discipline mora biti identifikovana po načinu, vremenu i mestu izvršenja. Isto se odnosi i na rešenje o davanju otkaza od strane poslodavca. U protivnom, ne omogućuje se odbrana zaposlenom i zakonitost otkaza. Prema utvrđenim okolnostima slučaja, Vrhovni sud prihvata kao pravilnu ocenu nižestepenih sudova da nije bilo uslova za izricanje disciplinske mere prestanka radnog odnosa tužilji, odnosno da joj poslodavac otkaže ugovor o radu iz razloga iznetih u osporenom rešenju.

Kako je osnovan zahtev za poništaj rešenja o prestanku radnog odnosa, pravilno je usvojen zahtev tužilje za vraćanje na rad, s obzirom na akcesorni karakter tog zahteva.

Iz utvrđenih činjenica, datih ocena i iznetih razloga, proizlazi da je pravilan zaključak sudova da je tužbeni zahtev osnovan, zbog čega je primenom odredbe člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Odbijeni su zahtevi tužilje i tužene za naknadu revizijskih troškova, zato što tužena u postupku po reviziji nije uspela, a odgovor na reviziju izjavljen od strane tužilje nije nužan trošak u postupku, pa je primenom odredbe člana 165. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić