
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 436/2020
19.11.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., selo ..., koga zastupa punomoćnik Draško Petrov, advokat iz ..., protiv tužene Opštine Surdulica – Opštinska uprava, koju zastupa zakonski zastupnik Opštinsko pravobranilaštvo u Surdulici, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3085/17 od 04.07.2019. godine, u sednici veća održanoj 19.11.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 3085/17 od 04.07.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Surdulici P1 235/2016 od 15.03.2017. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rešenja načelnika Opštinske uprave, Opština Surdulica broj ...-.../...-... od 03.12.2013. godine i broj ...-.../..-... od 23.12.2013. godine, te naloži tuženoj da tužioca vrati na rad i prizna mu sva prava po osnovu rada, kao i da mu naknadi troškove postupka. Stavom drugim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 3085/17 od 04.07.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Surdulici P1 235/2016 od 15.03.2017. godine.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...87/18), pa je našao da revizija nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čana 374. tav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba Zakona o parničnom postupku koja je bila ili mogla biti od značaja za pravilnost odluke, pa nema ni bitne povrede postupka iz člana 374. stav 1 ZPP na koju se neosnovano revizijom ukazuje, pri čemu drugostepena presuda sadrži ocenu svih žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tužene na poslovima ... u Odeljenju za ... . Tužena je dana 19.02.2013. godine donela Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji radnih mesta Opštine Surdulica broj ...- .../...-... od 21.05.2013. godine, kojim je smanjen broj izvršilaca na poslovima ... i umesto dva izvršioca za te poslove je predviđen jedan izvršilac. Dana 24.07.2013. godine tužena je donela rešenje kojim je tužilac ostao neraspoređen iz razloga što je broj izvršilaca na navedenom radnom mestu smanjen sa dva na jedan. Prilikom donošenja rešenja o neraspoređivanju i odluke koji je od dva izvršioca višak, tužena je primenila prvenstveno kriterijum rezultata rada, pa kako su oba izvršioca ocenjena ocenom „ne zadovoljava“ tužena je primenila kriterijum „imovno stanje“ zaposlenog i nakon toga je odlučila i donela rešenje da je tužilac taj koji je ostao neraspoređen. Tužilac nije osporavao zakonitost tog rešenja te je isto postalo konačno. Kako nije postojalo nijedno upražnjeno radno mesto koje bi odgovaralo stručnoj spremi tužioca, koji je po struci konobar sa trećim stepenom stručne spreme, a time ni mogućnost da se tužilac rasporedi na drugo radno mesto kod tužene, načelnik tužene Opštinske uprave se dopisom od 06.08.2013. godine obratio Nacionalnoj službi za zapošljavanje-ispostava Surdulica i Turističkoj organizaciji Opštine Surdulica, ali ni kod njih nije bilo slobodnih radnih mesta za tužioca. Osporenim rešenjem tužene od 03.12.2013. godine, utvrđeno je da tužiocu prestaje radni odnos 03.12.2013. godine, jer mu se nije moglo obezbediti radno mesto u istom ili drugom državnom organu koje bi odgovaralo njegovoj stručnoj spremi i utvrđeno mu je pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 99.413,77 dinara. Rešenjem tužene od 23.12.2013. godine odbijen je kao neosnovan prigovor tužioca izjavljen protiv rešenja od 03.12.2013. godine.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužiocu osporenim rešenjima zakonito prestao radni odnos budući da nije postojala mogućnost da se rasporedi na drugo radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu, nakon što je doneto pravnosnažno i konačno rešenje o utvrđivanju statusa tužioca kao neraspoređenog u postupku racionalizacije broja zaposlenih.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo iz člana 64, 64a stav 2. tačka 6 i člana 65. stav 1. i 4. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“, br. 48/91...23/13) kada su odbili tužbeni zahtev da se ponište kao nezakonita rešenja tužene kojima je tužiocu prestao radni odnos usled nastalih organizacionih promena i tužena obaveže da tužioca vrati na rad i prizna mu sva prava po osnovu rada. Naime, u postupku racionalizacije broja zaposlenih tužena je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji smanjila broj izvršilaca na poslovima dostavne službe, na kojim poslovima je radio tužilac, sa dva na jedan. S obzirom da je tužena nakon sprovedenog postupka donela rešenje kojim je tužilac ostao neraspoređen, protiv koga tužilac nije izjavljivao pravni lek, navedena odluka je konačna i kao takva relevantna za ocenu zakonitosti pobijanog rešenja o prestanku radnog odnosa. Kako se tužiocu nakon utvrđivanja statusa neraspoređenog radnika nije moglo obezbediti radno mesto u istom ili drugom državnom organu, rešenje o prestanku radnog odnosa je zakonito.
Imajući u vidu da se navodima revizije ponavljaju navodi tužioca koji su bez uspeha isticani u žalbi i o kojima je drugostepeni sud dao pravilne i zakonite razloge, koje prihvata i Vrhovni kasacioni sud, to se ovim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost donetih nižestepenih odluka.
S obzirom da je odbijen zahtev da se ponište kao nezakonita rešenja tužene kojima je tužiocu prestao radni odnos, nije bilo osnova da se tuženoj naloži da tužioca vrati na rad i prizna mu sva prava po osnovu rada shodno članu 191. Zakona o radu.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 414. ZPP, odlučio kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić