Rev2 45/2015 povreda radne obaveze

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 45/2015
18.11.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Predraga Trifunovića, predsednika veća, Zvezdane Lutovac i Jelene Borovac, članova veća, u radnom sporu tužioca R.C. iz N., čiji je punomoćnik S.S., advokat iz N., protiv tuženog A.B.S. AD iz B., koga zastupa A.M., advokat iz B., radi ocene zakonitosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2610/14 od 07.10.2014. godine, u sednici održanoj 18.11.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2610/14 od 07.10.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Pravnosnažnom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 2610/14 od 07.10.2014. godine odbijena je žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Nišu P1 556/14 od 19.05.2014. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se poništi rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu br. 2057/1 od 11.06.2002. godine, kao i zahtev za priznanje svih prava na rad i po osnovu rada i vraćanja na rad zaključno sa 14.02.2011. godine, kada je tužilac stekao pravo na starosnu penziju i tužilac obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 383.250,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud ispitao je pobijanu presudu primenom čl. 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. istog zakona i našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda iz čl. 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog do 05.12.2008. godine, kada mu je radni odnos prestao otkazom ugovora o radu zbog povrede radne obaveze utvrđene opštim aktom i ugovorom o radu (grubog, neuljudnog i nedoličnog ponašanja prema drugim zaposlenima i započinjanja i učestvovanja u verbalnom i fizičkom konfliktu). Naime, 28.09.2008. godine u prostorijama Filijale tužene tužilac je imao agresivnu raspravu sa korišćenjem nepristojnih reči u razgovoru sa svojim menadžerom D.I.. Tom prilikom je povišenim, nepristojnim i krajnje neposlovnim tonom vređao menadžera i nedolično se ponašao, tako što je izgovorio reči navedene u pobijanom rešenju. U postupku prikupljanja informacija o ovom događaju, pre otkaza ugovora o radu, tuženi je od zaposlenih koji su bili prisutni tom prilikom u prostorijama Filijale zatražio pismeno objašnjenje. Zaposleni su u svojim pisanim izjavama potvrdili da je tužilac tom prilikom bio grub, neuljudan i nedoličan u svom ponašanju prema menadžeru tuženog, posle čega je tuženi aktom od 09.10.2008. godine i od tužioca zatražio pismeno objašnjenje. U pisanoj formi 14.10.2008. godine tužilac je negirao da je bio agresivan, nedoličan, grub i neuljudan prema svom menadžeru, samo je naveo da se tom prilikom sa koleginicama smejao i glasno pričao, zbog čega ga je menadžer pozvao da dođe na razgovor kod njega u kancelariju. Naveo je takođe da su izjave tih koleginica o incidentu date pod pritiskom, jer se radi o licima zaposlenim na određeno vreme, tako da nastavak njihovog rada zavisi isključivo od menadžera. Potom je tuženi 24.10.2008. godine dopisom od tužioca zatražio da mu dostavi dokaze u vezi svojih tvrdnji da su te izjave date pod pritiskom, pa kako tužilac nije postupio po zahtevu, tuženi mu je 26.11.2008. godine dostavio pisano upozorenje pred otkaz ugovora o radu. Grafološkim veštačenjem je utvrđeno da je potpis tužioca na upozorenju autentičan i da je to upozorenje tužilac primio 26.11.2008. godine. Tužilac se nije izjasnio na upozorenje. Tuženi je 20.11.2008. godine od sindikata tražio mišljenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu, a sindikat je 27.11.2008. godine dao mišljenje da je tužilac prekršio kodeks lepog poslovnog ponašanja time što se nekorektno poneo prema svom menadžeru i narušio radnu disciplinu u banci, ali pošto se radi o dugogodišnjem radniku, koji je pred penzijom, predložio je da tuženi to ima u vidu prilikom izricanja mere i da smatra da tužiocu ne treba otkazati ugovor o radu, već ga samo disciplinski kazniti.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo, kada su zaključili da je tužiocu zakonito otkazan ugovor o radu.

U konkretnom slučaju, tužiocu je otkazan ugovor o radu zbog skrivljene povrede radne obaveze utvrđene članom 19. ugovora o radu (grubo, neuljudno ili nedolično ponašanje prema drugim zaposlenima i strankama) i čl. 110. Kolektivnog ugovora (započinjanje i/ili učestvovanje u verbalnom ili fizičkom konfliktu - tačka 16), što predstavlja otkazni razlog iz čl.. 179. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Naime, tužilac je 28.09.2008. godine u poslovnim prostorijama tužene u razgovoru sa svojim menadžerom imao agresivnu raspravu, tako što je koristio nepristojne reči i povišenim, nepristojnim i krajnje neposlovnim tonom vređao menadžera, čime se grubo, neuljudno i nedolično ponašao prema njemu, učestvujući u verbalnom konfliktu. Pri tom, u vezi svojih tvrdnji da su koleginice tužioca, koje su bile prisutne u toj prostoriji, svoje izjave davale pod pritiskom, tužilac dokaze nije dostavio, pa mu je tuženi zakonito 26.11.2008. godine dostavio upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu, koje je tužilac lično primio, što je utvrđeno grafološkim veštačenjem. Na ovaj način, primenom čl. 180. Zakona o radu, poštovano je pravo tužioca na odbranu, a primenom čl. 181. istog zakona, upozorenje je dostavljeno i sindikatu na mišljenje, koji se o tome izjasnio.

U reviziji tužioca ponavljaju se žalbeni navodi o tome da nikada nije primio upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu, čime se, u suštini, osporava ocena izvedenih dokaza. Na ovaj način posredno se pobija utvrđeno činjenično stanje, što prema članu 407. stav 2. ZPP, ne može biti revizijski razlog. Takođe, navodi tužioca o tome da je kritičnom prilikom bio izazvan od strane direktora i da je zbog toga reagovao na navedeni način, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, nemaju karakter izvinjavajućeg razloga. Na odgovornost tužioca ne utiče ni činjenica što je navedenog dana bio na godišnjem odmoru, pa su i ti revizijski navodi neosnovani.

Na osnovu čl. 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Predrag Trifunović, s.r.