Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 4656/2022
26.01.2023. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, dr Ilije Zindovića, Gordane Džakula i Vesne Stanković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miroslav Lazarević advokat iz ..., protiv tuženog Obrazovno – vaspitnog centra „Osečina“ iz Osečine, koga zastupa Državno pravobranilaštvo –Odeljenje u Valjevu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2784/22 od 19.09.2022. godine, u sednici veća održanoj 26.01.2023. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2784/22 od 19.09.2022. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2784/22 od 19.09.2022. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Valjevu P1 591/21 od 07.06.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu za period od 24.05.2018. godine do 24.05.2021. godine, po osnovu neisplaćenog dodatka na ime naknade za topli obrok, isplati iznose navedene u tom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu, za period od 24.05.2018. godine do 24.05.2021. godine, po osnovu neisplaćenog dodatka na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora isplati iznose navedene u tom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.000,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2784/22 od 19.09.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Valjevu P1 591/21 od 07.06.2022. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi tužioca i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kaoo izuzetno dozvoljenoj, u smislu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Tuženi je dao odgovor na reviziju.
Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/2011, 49/2013 - US, 74/2013 - US, 55/2014, 87/2018 i 18/20, u daljem tekstu: ZPP) propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).
Pravnosnažnom presudom odlučeno je o isplati naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora. O ovom pravu tužioca sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava koje je u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom, kod utvrđenja da je tužilac kao zaposleni kojem se plata isplaćuje u visini vrednosti minimalne zarade u javnoj službi, kao korisnik budžetskih sredstava, ostvario pravo na naknadu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora po osnovu rada, primenom koeficijenta za obračun i isplatu plata u kojem je sadržan dodatak na ime tih naknada i sastavni je deo koeficijenta za svakog zaposlenog. Revizijom se neosnovano ukazuje na postojanje drugačije sudske prakse, jer postojanje drugačije odluke ne ukazuje nužno i na drugačiji pravni stav, a pravilna primena prava u sporovima sa zahtevom kao u konkretnom slučaju, zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.
Iz izloženih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u stavu prvom izreke ovog rešenja doneo u smislu odredbe člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Ispitujući dozvoljenost revizije, primenom odredbe člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužioca nije dozvoljena.
Prema članu 441. ZPP, revizija je uvek dozvoljena u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa. Ukoliko se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu u radnom sporu, dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu člana 403. stav 3. ZPP, prema kome revizija nije dozvoljena ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovom sporu podneta je 14.09.2021. godine, a pobijani deo pravnosnažne presude očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost iznosa od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, pa revizija tužioca nije dozvoljena.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u stavu drugom izreke ovog rešenja, doneo u smislu odredbe člana 413. Zakona o parničnom postupku.
Tuženom ne pripadaju troškovi odgovora na reviziju, jer isti u smislu člana 154. ZPP nisu bili nužni za vođenje parnice, zbog čega je primenom člana 165. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu trećem izreke.
Predsednik veća – sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
upravitelj pisarnice
Marina Antonić