
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 547/2024
19.02.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović, Vesne Mastilović, Mirjane Andrijašević i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Jelena Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog JKP „Komunalac“ Bujanovac, čiji je punomoćnik Miodrag Krstić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1961/2023 od 16.08.2023. godine, u sednici održanoj 19.02.2025. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1961/2023 od 16.08.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1961/2023 od 16.08.2023. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 1961/2023 od 16.08.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Bujanovcu P1 163/2022 od 25.11.2022. godine, u stavovima prvom, drugom, trećem i četvrtom izreke, kojima je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocu, na ime razlike između isplaćene zarade i zarade koja bi trebalo da bude isplaćena do visine minimalne zarade, za period od 06.05.2016. do 06.05.2019. godine, isplati 30.717,05 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene mesečne novčane iznose za januar, februar, mart i april 2019. godine od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, kao i da tužiocu uplati doprinose nadležnim fondovima na iznose razlike neisplaćene minimalne zarade za navedeni period, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu, na ime manje isplaćene naknade troškova za topli obrok, za period od 06.05.2016. do 06.05.2019. godine, isplati 93.784,47 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene mesečne novčane iznose od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora, za period od 06.05.2016. do 06.05.2019. godine, isplati iznos od 116.150,26 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno opredeljene mesečne novčane iznose počev od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da tužiocu na iznose razlika iz stava drugog i trećeg izreke uplati doprinose nadležnim fondovima po stopi i osnovici koje važe na dan uplate, za period od 06.05.2016. do 06.05.2019. godine. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka, sadržano u stavu petom izreke prvostepene presude tako što je obavezan tužilac da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati 82.306,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 75.000,00 dinara od izvršnosti odluke do isplate, a preko dosuđenog do iznosa od 110.806,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 103.500,00 dinara od izvršnosti odluke do isplate zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova drugostepenog postupka isplati 18.000,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS”, br. 72/2011…10/2023, u daljem tekstu: ZPP).
Prema odredbi člana 404. stav 1. ZPP, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).
Pravnosnažnom presudom, primenom materijalnog prava iz odredbi Zakona o radu odbijen je tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu za period od 06.05.2016. do 06.05.2019. godine isplati razliku između isplaćene i minimalne zarade. Ocenom dokaza izvedenih u postupku, pre svega nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko finansijske struke, utvrđeno je da je tuženi tužiocu u utuženom periodu isplatio zaradu u iznosima većim od minimalne zarade, pri čemu se za obračun ovog potraživanja ne obračunavaju i isplate po drugim osnovima (po osnovu stimulacije) obzirom da ove naknade predstavljaju samostalan osnov isplate. Istovremeno je odbijen tužbeni zahtev za islatu manje isplaćene naknade troškova za topli obrok i za regres za korišćenje godišnjeg odmora, kao i zahtev za uplatu doprinosa nadležnim fondovima, kakva odluka je u skladu sa pravnim stavom izraženim u odlukama revizijskog suda o imperativnoj primeni Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava ( „Službeni glasnik RS“, br. 116/14, u primeni od 01.11.2014. godine), kao i sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2 2729/22 od 14.09.2022. godine, koja je doneta u predmetu sa istim činjeničnim i pravnim osnovom.
Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, činjenice utvrđene u postupku i način presuđenja, Vrhovni sud je ocenio da je drugostepena odluka u skladu sa praksom revizijskog suda i pravnim stavovima izraženim u odlukama Vrhovnog suda, u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima stranaka, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom, zbog čega nema uslova za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, a radi razmatranja pravnog pitanja opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.
Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je na osnovu člana 404. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke ovog rešenja.
Ispitujući dozvoljenost revizije na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP je propisano da revizija nije dozvoljena ako je izjavljena protiv presude protiv koje po zakonu ne može da se podnese. (član 403. st.1.i 3.)
Odredbom člana 441. ZPP propisano je da je revizija dozvoljena u parnicama o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa.
U sporovima radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa revizija je dozvoljena pod istim uslovima kao i u imovinskopravnim sporovima koji se odnose na novčano potraživanje.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovoj pravnoj stvari je podneta 06.05.2019. godine. Vrednost predmeta spora pobijenog dela pravnosnažne presude je 240.652,00 dinara.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu, koji se odnosi na novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora pobijenog dela pravnosnažne presude ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, Vrhovni sud je ocenio da revizija nije dozvoljena na osnovu odredbe člana 403. stav 3. ZPP. Činjenica da je odluka o troškovima postupka pobijanom drugostepenom presudom preinačena, ne utiče na dozvoljenost revizije, jer se dozvoljenost revizije ne ceni prema odredbi člana 13. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 55/14) odnosno noveliranoj odredbi člana 403. stav 2. tač. 2. ZPP.
Na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Branka Dražić,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković