
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 606/2020
25.03.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Ahmet Hodžić advokat iz ..., protiv tuženog DOO „Seragro“ Novi Sad, koga zastupa Nemanja Aleksić advokat iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1483/19 od 30.09.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 25.03.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog i potvrđuje presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1483/19 od 30.09.2019. godine.
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Subotici – Sudska jedinica u Bačkoj Topoli P1 349/2017 od 28.01.2019. godine, tužbeni zahtev radi utvrđenja ništavosti rešenja tuženog od 23.10.2017. godine kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu i da isto ne proizvodi pravno dejstvo kao i da se obaveže tuženi da tužioca vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i radnom iskustvu u roku od 8 dana od dana pravnosnažnosti presude pod pretnjom izvršenja je odbijen. Stavom drugim izreke obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 196.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate pod pretnjom izvršenja.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1483/19 od 30.09.2019. godine, stavom prvim izreke usvojena je žalba tužioca, preinačena je presuda Osnovnog suda u Subotici – Sudska jedinica u Bačkoj Topoli P1 349/2017 od 28.01.2019. godine i utvrđeno je da je ništavo rešenje tuženog od 23.10.2017. godine kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu i da isto ne proizvodi pravno dejstvo, i obavezan je tuženi da tužioca vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i radnom iskustvu, u roku od 8 dana od dana pravnosnažnosti presude. Stavom drugim izreke preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka i obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 136.500,00 dinara. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33.000,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tužilac je podneo odgovor na reviziju.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku u smislu odredbe člana 408. ZPP u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP (''Službeni glasnik RS'' 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14 i 87/18) i utvrdio da revizija tuženog nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je po osnovu ugovora o radu od 01.11.2016. godine kao i aneksa ugovora o radu od 01.03.2017. godine i od 05.07.2017. godine, zasnovao kod tuženog radni odnos na određeno vreme gde je obavljao poslove ..., kao i poslove ..., ... u vlasništvu poslodavca. Navedenim ugovorom o radu, kao uslov za obavljanje posla ..., predviđen je IV stepen stručne spreme. Prilikom obavljenog razgovora između tužioca i tuženog koji je prethodio zaključenju ugovora o radu, tužilac je obavestio tuženog da trenutno ne poseduje vozačku dozvolu, ali da će istu dostaviti u najkraćem roku, što nije učinio. Dana 11.10.2017. godine tužiocu je uručeno upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu zbog ispunjenosti razloga iz člana 179. stav 2. tačka 3. i člana 179.stav 3. tačka 8. Zakona o radu, iz razloga što zaposleni necelishodno i neodgovorno koristi sredstva rada, a njegovo ponašanje je takvo na ne može da nastavi rad kod poslodavca, kao i da je tužilac protivno odredbama ugovora u više navrata službenim vozilom – ..., bez dozvole i ovlašćenja napuštao parcelu, koristeći predmetno vozilo u privatne svrhe, te da u prisustvu drugih zaposlenih svojim drskim, nadmenim i bezobzirnim ponašanjem prema direktoru i drugim zaposlenima, kao i nepoštovanjem istih narušio radnu atmosferu takvim svojim ponašanjem davao loš primer ostalim zaposlenima i uticao na stvaranje loših međuljudskih odnosa. Tužilac se na navedeno upozorenje izjasnio dana 16.10.2017. godine negirajući navode, nakon čega je tuženi dana 23.10.2017. godine doneo rešenje o otkazu ugovora o radu iz razloga što zaposleni nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi i što je kršio radnu disciplinu propisanu aktom poslodavca, narušio radnu atmosferu, napuštao mesto rada, te da je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca jer zaposleni necelishodno i neodgovorno koristi sredstva rada, čime je učinio povredu radne obaveze propisane Ugovorom o radu.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev i utvrdio da je ništavo i ne proizvodi pravno dejstvo rešenje tuženog kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu, jer je tužilac, po oceni suda, postupao suprotno članu 19. Ugovora o radu od 01.11.2016. godine i nije obavestio poslodavca o postojanju potencijalne opasnosti za život i zdravlje kao i nastanak materijalne štete, obzirom da je upravljao motornim poljoprivrednim mašinama bez odgovarajuće dozvole za upravljanje, kao i što je bez saglasnosti i pristanka poslodavca koristio kombi u vlasništvu tuženog u privatne svrhe, te je svojim ponašanjem narušio radnu atmosferu i uputio pretnje drugim zaposlenima, kojim radnjama je učinio povredu radne obaveze predviđene ugovorom o radu. Tuženi je pre donošenja rešenja o otkazu ugovora o radu, dostavio tužiocu upozorenje o postojanju otkaznih razloga, zbog čega je osporeno rešenje tuženog u svemu doneto u skladu sa zakonom i propisanom procedurom.
Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužioca, preinačio prvostepenu presudu i utvrdio da je rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu tužiocu ništavo i da ne proizvodi pravno dejstvo sa obrazloženjem da tuženi prilikom donošenja rešenja o otkazu ugovora o radu nije poštovao zakonsku proceduru, odnosno da je u upozorenju na postojanje uslova za otkaz ugovora radu propustio da navede konkretne isntrukcije u smislu poboljšanja rada i tužiocu ostavi određeni rok u kom bi imao mogućnost poboljšanja radnog učinka, kao i što isto ne sadrži vreme, mesto i način izvršenja povreda radnih obaveza, odnosno nepoštovanja radne discipline koje su tužiocu stavljene na teret.
Vrhovni kasacioni sud smatra da se revizijom tužene neosnovano ukazuje da je pobijana odluka doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.
Odredbom člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca i to ako zaposleni ne ostvaruje rezultate rada, odnosno nema potrebno znanje i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi. Odredbom člana 180. stav 1. i 2. istog zakona, propisano je da poslodavac pre otkaza ugovora o radu, u smislu člana 179. tačka 1. do 6. ovog zakona, dužan zaposlenog pismenim putem da upozori na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje pet radnih dana od dana dostavljanja upozorenja da se izjasni na navode iz upozorenja. U upozorenju iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan da navede osnov za davanje otkaza, činjenice i dokaze koje ukazuju na to da su se stekli uslovi za otkaz i rok za davanje odgovora na upozorenje.
U konkretnom slučaju iz teksta obrazloženja i upozorenja od 11.10.2017. godine utvrđuje se da su ispunjeni uslovi iz člana 179. stav 2. tačka 3. i tačka 8. Zakona o radu za otkaz ugovora o radu tužiocu, zbog upravljanjem službenim vozilom i ... bez odgovarajuće dozvole. Međutim, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, u navedenom obrazloženju i upozorenju u odnosu na otkazni razlog – da zaposleni ne poseduje vozačku dozvolu, a da bi se isti osnovano mogao primeniti, bilo je potrebno da se ispune uslovi, a to je da zaposleni ne pokazuje sposobnost niti potrebna znanja za obavljanje poslova na kojima radi u određenom periodu, pa u situaciji kada je tužilac imao saznanja da tužilac ne poseduje vozačku dozvolu a i pored toga je sa njim zaključio ugovor o radu, a kasnije još dva aneksa ugovora o radu, tim pre što posedovanje vozačke dozvole nije bio predviđeno Ugovorom o radu kao neophodan uslov za zasnovanje radnog odnosa, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu tužiocu po ovom osnovu.
Takođe, u pogledu povrede radne obaveze koje su tužiocu stavnjene na teret - neostvarivanja rezultata rada i nemanja znanja i sposobnosti te narušavanja radne discipline, u upozorenju o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu izostala je najpre konkretizacija u čemu se ogledaju navedene povrede odnosno isto ne sadrži mesto, vreme i način izvršenja povrede radnih obaveza i nepoštovanje radne discipline koje se tužiocu stavljaju na teret, zbog čega na ove navode tužilac nije imao mogućnost da se izjasni i iznese odbranu. Osim toga, navedenim upozorenjem tužiocu nije ostavljen primereni rok kako bi imao mogućnost da ispravi nedostatke u svom radu.
Svrha i cilj upozorenja zaposlenom da postoje razlozi da otkaz ugovora o radu su da se zaposlenom omogući da iznese odbranu i da se izjasni o radnjama za koje poslodavac smatra da predstavljaju razlog za otkaz ugovora o radu. Zakonitost upozorenja, kao dela procedure otkaza ugovora o radu zbog razloga vezanih za ponašanje zaposlenog i njegov rad, nužan je uslov za zakonit prestanak radnog odnosa, koji je u ovom slučaju izostao.
Imajući u vidu da postupak otkaza ugovora o radu od strane tuženog kao poslodavca nije sprovedeno u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, to je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je osporeno rešenje poništeno kao nezakonito.
Pravna posledica poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu je vraćanje na rad (reintegracija) zaposlenog koji je tužilac i zahtevao pa je pravilno drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je odlučio o preostalom delu stava prvog izreke presude.
Odbijen je kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova na ime odgovora na reviziju, obzirom da isti nisu bili potrebni za vođenje spora, prema članu 154. stav 1. ZPP.
S obzirom na izneto odlučeno je kao u izreci na osnovu člana 414. ZPP.
Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić