Rev2 612/2021 3.5.1 zasnivanje radnog odnosa; 3.5.12 naknada štete

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 612/2021
21.09.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković i Ivane Rađenović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Zorica Jovanović Đukanović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Vlada Republike Srbije, Kancelarija za Kosovo i Metohiju, koju zastupa Državno pravobranilaštvo Beograd, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2007/20 od 07.08.2020. godine, u sednici održanoj 21.09.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2007/20 od 07.08.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 4780/12 od 05.11.2019. godine, stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je tužena u smislu člana 135. Zakona o državnim službenicima, zasnovala radni odnos sa tužiocem preuzimanjem iz privremenih institucija Kosova i Metohije počev od 01.11.2008. godine, kao dana prestanka radnog odnosa u prethodnom organu, te da je taj radni odnos trajao do 06.12.2016. godine kada je tužilac ostvario pravo na penziju, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tužena obaveže da mu naknadi štetu zbog izgubljene zarade u iznosu od 3.829.320,47 dinara sa zakonskom zateznom kamatom po Zakonu o zateznoj kamati, počev od dana dospelosti pojedinačnih mesečnih iznosa do isplate bliže označeno u tom stavu izreke, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tužena obaveže da kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za tužioca zakonom utvrđene doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na iznose zarade obračunate u periodu iz prethodnog stava, kao neosnovan. Stavom četvrtim izreke, tužilac je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2007/20 od 07.08.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11...55/14) koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. tog zakona i utvrdio da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Nema ni bitne povrede postupka iz člana 374. stav 1. u vezi člana 396. stav 1. ZPP jer je drugostepeni sud ocenio sve bitne žalbene navode i naveo razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je na osnovu ugovora o zaposlenju od 02.01.2008. godine zaključenim sa Opštinom Štrpce, kao poslodavcem zasnovao radni odnos na određeno vreme na radnom mestu ..., tako da ugovor stupa na snagu 31.12.2007. godine, a završava se 31.12.2008. godine, sa mesečnom platom od 163 evra. Tužilac je izjavom od 21.05.2008. godine, zavedenom kod Skupštine opštine Štrpce pod brojem 02/78 obavestio poslodavca da nakon 17.02.2008. godine, od dana nelegalno proglašene nezavisnosti, suprotno Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, prekida svaki vid angažovanja u pomenutim institucijama, te da ne želi da bude angažovan u navedenoj instituciji koja je deo privremenih institucija samouprave i tražio od nadležnog organa raskid ugovora o radu, te da odbija isplatu svih novčanih primanja. Rešenjem Skupštine opštine Štrpce od 24.10.2008. godine tužiocu je prekinut ugovor o radu. Zaključkom Vlade Republike Srbije 05 broj 02- 812/2008 od 21.02.2008. godine, usvojena je informacija o aktivnostima za jačanje institucija Republike Srbije na Kosovu i Metohiji koja je sastavni deo Zaključka, pa su obavezani Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo za Kosovo i Metohiju, Ministarstvo pravde, Ministarstvo finansija – Uprava carina i Poreska uprava da preuzmu radnike koji su bili zaposleni u Privremenim insitucijama Kosova i Metohije, dok je Zaključkom Vlade 05 broj 112-1619/2008-2 od 17.04.2008. godine naloženo Ministarstvu za Kosovo i Metohiju da preuzme lica koja su bila zaposlena u lokalnoj samoupravi Privremenih institucija Kosova i Metohije. Zaposleni su imali obavezu da dostave jasne dokaze da im je prestao radni odnos u privremenim institucijama KiM i nije sporno da je tužilac dostavio potrebnu dokumentaciju, kao i da se nalazio evidentiran na spisku za preuzimanje. Veštačenjem je utvrđena visina izgubljene zarade u spornom periodu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev, nalazeći da tužilac nije bio u statusu državnog službenika jer nikada nije radio na poslovima iz delokruga organa državne uprave, sudova, javnih tužilaštava, državnog pravobranilaštva i drugih službi, te da nije zasnovao radni odnos na način opisan odredbama članova 45. i 48. Zakona o državnim službenicima, već je na osnovu ugovora o radu na određeno vreme bio radno angažovan u privremenim institucijama Kosova i Metohije, koje nije osnovala Republika Srbija, pa tužena nije bila poslodavac tužiocu. Zato nisu ispunjeni uslovi da se utvrdi da je tužilac u spornom periodu bio u radnom odnosu kod tužene, niti je navedeni Zaključak Vlade Republike Srbije pravni osnov za zasnivanje radnog odnosa, pa tužilac nema pravo na naknadu štete u visini izgubljene zarade i uplatu pripadajućih doprinosa.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda stanovište nižestepenih sudova je pravilno.

Tužilac je bio u radnom odnosu na određeno vreme u organu lokalne samouprave privremenih institucija Kosova i Metohije i radni odnos mu je prestao na lični zahtev. Tužilac nije bio u statusu državnog službenika jer nije radio na radnom mestu koje se sastoji od poslova iz delokruga organa državne uprave, pravosudnih organa i drugih organa i službi navedenih u članu 2. stav 1. Zakona o državnim službenicima Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 79/2005, 81/2005-ispr., 64/2007-ispr, 116/2008). Pored toga, tužilac nije primljen u radni odnos u postupku i na način propisan odredbama člana 45. i 48. navedenog zakona, pa nema osnova za preuzimanje tužioca u drugi državni organ primenom člana 135. Zakona o državnim službenicima, u situaciji kada se ne radi o ukidanju državnog organa uz obavezu preuzimanja njegovog delokruga. Navedenom odredbom propisano je da ako državni organ bude ukinut, a njegov delokrug preuzme drugi državni organ, on preuzima i državne službenike iz ukinutog državnog organa, rešenjima koja donosi rukovodilac državnog organa koji je preuzeo delokrug. Privremene institucije Kosova i Metohije nije osnovala Republika Srbija, niti je preuzela nadležnost organa privremenih institucija.

Revizijom se osporava pravilnost pobijane presude zbog pogrešne primene materijalnog prava, ukazivanjem da navedeni Zaključci Vlade Republike Srbije po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju pravno obavezujuće odluke o pravnom položaju lica zaposlenih u privremenim institucijama Kosova i Metohije i njihovom preuzimanju, ukoliko se dostave dokazi o prestanku radnog odnosa u tim institucijama. Činjenica da je Vlada Republike Srbije donela zaključke 21.02.2008. godine i od 17.04.2008. godine kojima je data obaveza Ministarstvu za KiM da preuzme lica koja su bila zaposlena u lokalnoj samoupravi privremenih institucija KiM, nema za posledicu automatsko preuzimanje lica koja su bila zaposlena u tim institucijama, imajući u vidu da se njima ne utvrđuju pojedinačna prava na preuzimanje, odnosno prijem u radni odnos. Zato u konkretnom slučaju nema osnova za primenu člana 135. Zakona o državnim službenicima i utvrđenje da je tužilac zasnovao radni odnos kod tužene Republike Srbije koji je trajao od sticanja prava na penziju, pa sledom navedenog neosnovan je i zahtev za naknadu izgubljene zarade i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić