Rev2 632/2021 3.5.15.4.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 632/2021
25.08.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Marine Milovanović, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez i Vesne Stanković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Ivana Trajković, advokat iz ..., protiv tuženog Privrednog društva za održavanje i obezbeđenje objekata „Telus“ AD iz Beograda, čiji je punomoćnik Vojislav Jovanović, advokat iz ..., radi poništaja rešenja o prestanku radnog odnosa i naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 600/2020 od 16.12.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 25.08.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 600/2020 od 16.12.2020.. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Pirotu P1 220/2019 od 03.12.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev da se poništi kao nezakonito rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu tužiocu broj ... od 05.09.2014. godine i obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplati iznos od 654.045,48 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 08.12.2014. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 250.500,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 600/2020 od 16.12.2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i navedena prvostepena presuda je potvrđena.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je dao odgovor na reviziju kojim je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/2011 ... 18/2020) i našao da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Razlog za reviziju mogu biti povrede predviđene u članu 407. stav 1. ZPP. Bitna povreda iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP nije predviđena kao razlog zbog kojeg se revizija može izjaviti. Razlog za reviziju može biti bitna povreda iz člana 374. stav 1. ZPP samo pod uslovom da je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, što ovde nije slučaj, jer u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene neke odredbe parničnog postupka. Drugostepeni sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom, kao i primenu materijalnog prava, i postupajući u skladu sa odredbama člana 396. stav 1. i 2. ZPP ocenio bitne žalbene navode i naveo razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, u datom obrazloženju pobijane presude.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog od 2003. godine. Rešenjem tuženog od 05.09.2014. godine tužiocu je otkazan ugovor o radu i aneks ugovora o radu, primenom člana 179. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 24/2005 ... 32/2013), zbog povrede radne obaveze za koju je utvrđeno da je odgovoran. U članu 85. stav 1. Kolektivnog ugovora tuženog iz jula 2009. godine predviđeno je da radni odnos zaposlenog prestaje u slučajevima predviđenim zakonom. U zaključenom Aneksu ugovora o radu, u članu 10. predviđeno je da se zaposlenom može otkazati ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, odnosno ako zaposleni svojom krivicom učini povredu radne obaveze u smislu da ne izvršava, nesavesno, neblagovremeno ili nemarno izvršava radne i druge obaveze.

Nije sporno da je tužilac na radnom mestu ... u Radnoj jedinici tuženog u ... koordinisao rad radnika ... na području Teritorijalnog centra tuženog u ... i imao radnu obavezu da na kraju svakog meseca prikupi evidencije prisutnosti na radu za radnike u pet gradova i više objekata i da na osnovu ovih evidencija sačini izveštaj o broju radnih sati za svakog radnika, kao i da izveštaj dostavi u Teritorijalni centar tuženog u ... . Na osnovu dostavljenog izveštaja o „satnini“, administratori vrše unos ostvarenih radnih časova za svakog izvršioca, radi obračuna i isplate zarade.

Tužilac je izvršio povredu radne obaveze, koja mu je stavljena na teret, a sastoji se u tome što je u izveštaju za maj mesec 2014. godine za zaposlenog BB netačno iskazao broj sati kao da je radio puno radno vreme u danima za koje o tome odgovarajućih upisa nije bilo u knjizi evidencije prisutnosti na radu koja se vodi u portirnici, a merodavna je za izradu izveštaja o prisutnosti na radu. U knjigu evidencije prisutnosti na radu, zaposleni po hronološkom redu upisuju vreme dolaska na rad i izlaska sa rada. Tužilac je bio dužan da na osnovu evidentiranih podataka obračuna broj sati u mesecu za svakog radnika i izradi izveštaj o prisutnosti na radu. Utvrđeno je za kojih deset radnih dana u maju mesecu je tužilac u dostavljenom izveštaju netačno naveo da je radnik BB radio puno radno vreme po osam radnih sati, a da imenovani uopšte nije evidentirao svoje prisustvo na radu ili je upisao samo dolazak na rad dok odlazak sa rada nije upisan, pa tako i na sam dan izvršene vanredne kontrole 29.05.2014. godine kada od 13,45 sati nije zatečen na radnom mestu. Takođe je utvrđeno i da je zatražena evidencija prisutnosti na radu za period januar-april 2014. godine, ali da se potom ustanovilo da su evidencije nestale iz neobezbeđenog ormana u se koji odlažu i nije bio zaključavan. Tim povodom tužilac se obratio službenim licima Policijske uprave u Pirotu 01.07.2014. godine, gde mu je po datom opisu da mesto odlaganja službene evidencije nije bilo obezbeđeno i da su pristup prostoriji sa nezaključanim ormanom imala brojna lica, saopšteno da nema mesta evidentiranju prijave.

Prema raspoloživim činjenicama da je tužilac dostavio netačno popunjen obrazac izveštaja o prisustvu na radu za radnika BB za maj mesec 2014. godine, poslodavac je to i naveo u datom upozorenju o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu, po kojem se tužilac izjasnio. Tužilac je odgovoran za ovu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret. Sa tog otkaznog razloga tužiocu je zakonito otkazan ugovor o radu, rešenjem donetim u zakonito sprovedenom postupku.

Odredbom člana 179. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 24/05... 32/2013) propisano je da poslodavac može da otkaže ugovor o radu zaposlenom koji svojom krivicom učini povredu radne obaveze, i to: 1) ako nesavesno ili nemarno izvršava radne obaveze; 5) ako učini drugu povredu radne obaveze utvrđenu opštim aktom odnosno ugovorom o radu.

Kod iznetog stanja stvari i regulative, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev, ceneći da je tužiocu zakonito prestao radni odnos, uz date potpune i pravilne razloge za takvu ocenu.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda revizija tužioca nije osnovana u pobijanju pravnosnažne presude drugostepenog suda.

Tužilac revizijom osporava ocenu dokaza i u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje, što prema odredbi člana 407. stav 2. ZPP ne predstavlja dozvoljen revizijski razlog. Neosnovani su navodi da je pobijanom presudom pogrešno primenjeno materijalno pravo. Pre donošenja rešenja o otkazu ugovora o radu, poslodavac je dostavio tužiocu pismeno upozorenje o postojanju razloga za donošenje takvog rešenja, u smislu člana 180. stav 1. Zakona o radu, čime je omogućeno pravo na odbranu kojom se tužilac koristio. Iz utvrđenog proizilazi da je rešenje doneto u zakonom propisanom postupku, u odgovarajućoj formi. Rešenje o otkazu po sadržini omogućava proveru o proceduri i postojanju razloga za prestanak radnog odnosa zaposlenom zbog nesavesnog i nemarnog izvršavanja poverenih poslova u primenjenoj organizaciji rada. Članom 15. tačka 2. Zakona o radu propisano je da je zaposleni dužan da poštuje organizaciju rada i poslovanja poslodavca, kao i uslove i pravila poslodavca u vezi sa ispunjavanjem ugovornih i drugih obaveza iz radnog odnosa. Članom 17. propisano je da su poslodavac i zaposleni dužni da se pridržavaju prava i obaveza utvrđenih zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu. Imperativne norme obavezuju zaposlene da poštuju pravila rada kod poslodavca i izvršavaju svoje radne zadatke i obaveze sa dužnom pažnjom i tačnošću. Tužilac tako nije postupio kod obračuna broja sati prisustva na radu i ispunjavanja dužnosti dostavljanja tačnog izveštaja. Osporavanje odgovornosti tužioca za povredu koja mu je stavljena na teret, nije osnovano. Tužilac je obavljao poslove predradnika, sa kojih je jasan uvid imao u organizaciju poslova, a u okviru primenjene organizacije on lično pribavljao pisane evidencije sa upisanim vremenom dolaska i odlaska radnika i koristio za pripremu i dostavljanje mesečnih izveštaja o broju sati rada svakog radnika ponaosob. Zbog nesavesnog i nemarnog vršenja ovih poslova u vreme kada je te poslove kod tuženog obavljao kao predradnik, tužiocu je radni odnos prestao, na zakonit način. S`obzirom da je zahtev tužioca za poništaj osporenog rešenja odbijen, nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete u smislu člana 191. Zakona o radu.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija neosnovana i odlučio kao u izreci, na osnovu člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća - sudija
Marina Milovanović, s.r.

Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić