Rev2 665/2015 povreda radne discipline

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 665/2015
23.12.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Jelene Borovac i Zvezdane Lutovac, članova veća, u radnom sporu tužioca P.B. iz N.S., čiji je punomoćnik B.V., advokat u N.S., protiv tuženog JKP N.t. N.S., koga zastupaju Z.Ž. i M.M., advokati u N.S., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu i vrćanju na rad, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž1 2468/14 od 07.11.2014. godine, u sednici održanoj 23.12.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž1 2468/14 od 07.11.2014. godine i presuda Osnovnog suda u Novom Sadu broj P1 645/13 od 05.06.2014. godine, tako što SE USVAJA tužbeni zahtev tužioca i poništava rešenje o otkazu ugovora o radu broj 01-13198/1 od 26.11.2010. godine kao nezakonito, pa se obavezuje tuženi da tužioca vrati na rad na radno mesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i sposobnostima u roku od osam dana.

U preostalom delu revizija tužioca se kao neosnovana ODBIJA.

OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 415.000,00 dinara, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž1 2468/14 od 07.11.2014. godine je odbijena žalba tužioca i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Novom Sadu broj P1 645/13 od 05.06.2014. godine kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se poništi rešenje o otkazu ugovora o radu broj 01- 13198/1 od 26.11.2010. godine kao nezakonit i da se obaveže tuženi da ga vrati na rad na radno mesto koje odgovara njegovoj školskoj spremi i sposobnostima, kao i da se obaveže tuženi da tužiocu o svom trošku izradi radnu knjižicu sve u roku od osam dana. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove.

Protiv naznačene presude apelacionog suda, tužilac je izjavio blagovremenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br.72/2011 i 55/2014), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. ZPP, jer je ranija prvostepena presuda ukinuta 13.03.2013. godine, pa je ocenio da je revizija tužioca delimično osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Iako je revizija formalno izjavljena i zbog ovog zakonskog razloga u reviziji se ne navodi koja je konkretno bitna povreda postupka učinjena pred nižestepenim sudovima.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je bio radnik kod tuženog od 22.12.2004. godine i obavljao je poslove i radne zadatke „rukovodioca odseka za prodaju toplotne energije i odnose sa javnošću“, a po aneksu tog ugovora od 05.11.2008. godine raspoređen je na poslove „rukovodioca odseka za marketing“. Tužilac je krajem jula 2010. godine dobio na korišćenje računar od tuženog za obavljanje radnih zadataka. Tužilac je sa tuženim 11.10.2010. godine zaključio ugovor o radu broj 01-7/29 prema kom ugovoru je raspoređen na poslove „višeg samostalnog referenta za marketing“ počev od 01.10.2010. godine. Taj ugovor o radu je poništen presudom Osnovnog suda u Novom Sadu broj P1 8239/10 od 26.09.2010. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž1 3421/12 od 13.03.2013.godine. Utvrđeno je da je tužiocu 28.10.2010. godine oduzet računar, a od tog dana tužilac je bio privremeno sprečen za rad usled bolesti. Služba unutrašnje kontrole je 10.11.2010. godine izvestila tužioca da je po ovlašćenju direktora broj 01-11538/1 od 26.10.2010. godine oduzet računar do daljeg od strane unutrašnje kontrole. Tuženi je 11.11.2010. godine upozorio pismeno tužioca o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu. U upozorenju je navedeno da je tužilac u oktobru mesecu 2010. godine neovlašćeno dostavljao neistinite podatke službenom licu druge kompanije o funkcionisanju T., da je koristio račun u privatne i zabavne svrhe i da je 05.11.2010. godine za vreme bolovanja neovlašćeno ušao u krug preduzeća kojom prilikom je iz svoje kancelarije odneo nepoznate predmete i štampani materijal za šta je dokaz izajava G.B. Tužilac se pismeno izjasnio na upozorenje 19.11.2010. godine, a sindikalna organizacija 25.11.2010. godine. Tuženi je 26.11.2010. godine doneo rešenje broj 01-13198/1 kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu od 11.10.2010. godine zbog toga što je svojom krivicom učinio povredu radne obaveze utvrđene u članu 23. stav 1. alineja 12, 20 i 23. ugovora o radu. U obrazloženju rešenja su navedene povrede iz upozorenja.

Na osnovu nalaza veštaka iz oblasti informacione tehnologije V.Ž. od 19.08.2013. godine je utvrđena sadržina hard diska iz računara koji je oduzet tužiocu, te je konstatovano da se na CD nalazi prekopirani sadržaj sa tog hard diska. Utvrđeno je da je u oktobru 2010. godine u računar unet sledeći sadržaj: fotografije na kojima se tužilac nalazi u kancelariji, slike N.S. i V. (mapa mesne zajednice), filmovi zabavnog karaktera, fotografije sa konferencije održane u hotelu P. 03.09.2010. godine, fotografije sa otvaranja kancelarije T. od 01.10.2010. godine, linkovi sa internet stranica, privatne fotografije koje su u računar unete 20.10.2010. godine (folder -my document-my pictures) u kom folderu se nalazi i kratak film „Zasvirali se.wmn“ zabavnog karaktera, koji je u računar snimljen 14.10.2010. godine. Iz nalaza veštaka proizilazi da jedino može da utvrdi vreme i datum kada su sadržaji postavljeni u računar.

Na osnovu ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su zaključili da je tužilac učinio povredu radne dužnosti koja mu je stavljena na teret, jer je unošenjem fotografija, zabavnih filmova i linkova u računar koji mu je tuženi dao da koristi u poslovne svrhe tokom oktobra meseca 2010. godine učinio povredu radne obaveze koja je predviđena u članu 23. alineja 12. ugovora o radu od 11.10.2010. godine kao i ugovorom o radu od 22.12.2004. godine, a kojom se pod povredom radne obaveze i nepoštovanjem radne discipline podrazumeva i obavljanje raznih delatnosti u toku radnog vremena koje nemaju veze sa poslovima na koje je zaposleni raspoređen. Zaključili su da je na osnovu člana 179. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br.24/05, 61/05 i 54/09), rešenje o otkazu ugovora o radu, zakonito.

Nižestepeni sudovi su razmatrali samo povredu radne obaveze koja sastoji u tome da je tužilac koristio računar u privatne i zabavne svrhe, jer je u presudi Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž1 3421/12 od 13.03.2013. godine kojom je ukinuta prethodna prvostepena presuda iznet zaključak da druge dve povrede tuženi nije dovoljno odredio i da ih nije precizirao ni u upozorenju da bi se radnik mogao i o njima izjasniti.

Apelacioni sud je zauzeo stanovište da je tužilac prekršio radnu disciplinu jer je računar koristio u svrhe koje nisu u vezi sa poslom, pri čemu se i samo unošenje sadržaja zabavnog i privatnog karaktera smatra korišćenjem računara u zabavne i privatne svrhe, jer je tužiocu upravo stavljeno na teret „korišćenje“ računara u privatne i zabavne svrhe što je širi pojam od „unošenja“ sadržaja u računar, pa je ovako definisanom radnjom konzumirana i radnja postavljanja fotografija i filmova zabavnog sadržaja u oktobru mesecu 2010. godine. Zaključio je da je tužilac koristio službeni računar u svrhe koje nisu u vezi sa njegovim poslom što je bilo dovoljno za obrazovanje otkaznog razloga koji je tuženi u konkretnom slučaju iskoristio otkazavši tužiocu ugovor o radu pobijanim rešenjem.

Vrhovni kasacioni sud ne prihvata pravno stanovište apelacionog suda.

Naime, u oba ugovora o radu koji su stranke zaključile (22.12.2004. i 11.10.2010. godine) je u članu 20. ugovoreno da poslodavac može zaposlenom da umanji njegovu zaradu najviše za 20 % u trajanju od šest meseci ako zaposleni izvrši povredu radne discipline time što je koristio računare poslodavca za zabavu i slično (alineja 11). Članom 21. je propisano da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoje opravdani razlozi iz člana 179 Zakona o radu, a članom 23. stav 1. alineja 14. ugovora je propisano da se pod povredom radne obaveze iz člana 21. podrazumeva obavljanje raznih delatnosti u toku radnog vremena koje nemaju veze sa poslovima na koje je zaposleni raspoređen.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je u računar tužioca u oktobru mesecu 2010. godine uneto više sadržaja u vidu fotografija sa radnog mesta, privatnih fotografija, linkova i kratkih filmova. U postupku nije utvrđeno da je tužilac na poslu i u toku radnog vremena razgledao linkove, fotografije i filmove i da je radno vreme trošio u zabavne svrhe. Utvrđeno je samo da postoji zapis, odnosno unošenje ovih dokumenata u računar. Apelacioni sud je tu radnju kvalifikovao kao korišćenje računara u zabavne i privatne svrhe i zaključio je da ta radnja predstavlja otkazni razlog. Međutim, za tu povredu radne discipline (korišćenje računara za zabavu i sl.) je predviđena blaža mera nego što je tužiocu izrečena, odnosno predviđeno je umanjenje zarade najviše 20 % u trajanju od šest meseci.

Tuženi je tužiocu otkazao ugovor o radu zbog povrede radne discipline jer je obavljao „razne delatnosti u toku radnog vremena koje nemaju veze sa poslovima na koje je zaposleni rapoređen“. Po mišljenju Vrhovnog kasacionog suda unošenje privatnih dokumenata u računar odnosno korišćenje računara radi zabave nije povreda koja se može kvalifikovati kao „obavljanje raznih delatnosti u toku radnog vremena koje nemaju veze sa poslovima na koje je zaposleni raspoređen“. Radi se o dve različite povrede radne discipline koje su ugovorom o radu jasno razgraničene i za koje su propisane različite mere. Radnja koju je tužilac izvršio ne odgovara kvalifikaciji propisanoj članom 23. alineja 14. za koju je propisan otkazni razlog iz člana 21. ugovora. Ta radnja se može kvalifikovati kao povreda iz člana 20. alineja 11. za koju je propisana novčana kazna.

Apelacioni sud nije u dovoljnoj meri cenio činjenicu koja je opšte poznata da se unošenje fotografija, linkova, kratkih filmova u računar, vrši putem USB, da prenos podataka veoma kratko traje i da se to ne čini uvek sa namerom da se ti sadržaji i koriste na tom računaru. Razlog može biti i da se obezbedi sigurnost čuvanja podataka jer se USB može lako izgubiti ili uništiti. Zaposleni to čini, a da i nema svest da čini neku od povreda radnih dužnosti pa čak ni onu za koju je predviđena lakša mera od otkaza, kao što je novčana kazna i da se i samo unošenje ličnih podataka u poslovni računar, može od poslodavca okarakterisati kao korišćenje računara u zabavne i privatne svrhe. Opšte je poznata činjenica da mnogi zaposleni koji koriste poslovni računar postavljaju slike dece na početnu stranu računara ili u njemu čuvaju neke privatne zapise. Termin „korišćenje računara u zabavne i privatne svrhe“ se uobičajeno tumači kao gladanje filmova, sadržaja sa interneta, igranje „igrica“ itd. Tužiocu čak nije ni stavljeno na teret da je koristio sadržaje koje je postavio u poslovni računar i da je to činio za vreme radnog vremena. Da bi postavljanje privatnih fotografija i unošenje zapisa u računar poslodavca predstavljao otkazni razlog, to bi moralo jasno i precizno da bude navedeno u ugovoru o radu, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tužioca osnovana jer tužilac nije učinio težu povredu radnih dužnosti zbog kojih mu se može otkazati ugovor o radu primenom člana 179. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o radu, pa je rešenje o otkazu poništio, a kao posledicu te odluke ocenio osnovanim i zahtev tužioca da bude reintegrisan u radni odnos (član 191. stav 1. ).

Međutim, tužilac neosnovano revizijom pobija odluku u delu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtev kojim je tražio da se obaveže tuženi da o svom trošku izradi radnu knjižicu tužiocu. Tužilac nije dokazao da je tuženi izgubio njegovu radnu knjižicu, a u reviziji koju je izjavio protiv cele odluke apelacionog suda ne navodi razloge zbog kojih osporava pravilnost ovog dela odluke.

Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. i 416. stav 1. ZPP.

Imajući u vidu da je Vrhovni kasacioni sud preinačio nižestepene presude primenom člana 165. stav 2. ZPP je odlučio i o svim troškovima postupka. Tuženi je dužan da tužiocu nadoknadi nužne troškove postupka koji se odnose na sastav tužbe i za sastav podnesaka od 02.12.2010. godine, 02.06.2011. godine, od 27.02.2012, 25.06.2012. godine, 26.06.2013, 08.04.2014. i 06.05.2014. godine po 16.500,00 dinara. Za pristup na ročišta održana 24.03.2011. godine, 06.12.2011., 08.02.2012, 30.03.2012, 04.06.2012, 26.09.2012, 25.04.2013, 01.07.2013, 04.02.2014, 08.05.2014. i 05.06.2014. godine po 18.000,00 dinara. Za pristup ročišta u jednoj polovini dela tarife jer ista nisu održana 08.10.2013. i 11.12.2013. godine po 9.750,00 dinara. Za sastav žalbe i revizije po 33.000,00 dinara, što ukupno iznosi 415.000,00 dinara. Tužiocu nisu dosuđeni traženi troškovi na dve žalbe koje je izjavio na rešenje o privremenoj meri koje su pravnosnažno odbijene, kao ni za sastav odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio nužan. Troškovi su odmereni primenom važeće Advokatske tarife i na osnovu člana 153. stav 3, 154. i 163. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Predraga Trifunovića,s.r.