
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 691/2021
13.05.2021. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužilaca 1) AA iz ..., 2) BB iz ... 3) VV iz ... 4) GG iz ... i 5) DD iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Goran Stamenić, advokat u ... protiv tužene Republike Srbije - Ministarstvo unutrašnjih poslova, koju zastupa Državno pravobranilaštvo - Odeljenje u Požarevcu, ul. Jovana Šerbanovića br. 4, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca GG izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 890/19 od 23.11.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 13.05.2021. godine, doneo je
R E Š E NJ E
USVAJA SE revizija, UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 890/19 od 23.11.2020. godine u stavu prvom izreke i delu stava drugog izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka u odnosu na tužioca GG i u tom delu se predmet VRAĆA drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Velikoj Plani P1 113/17 od 07.11.2018. godine, u stavu prvom izreke, obavezana je tužena da na ime troškova za dolazak na posao i odlazak sa posla za period od decembra 2007. godine do novembra 2010. godine isplati tužiocu pojedinačne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. U stavu drugom izreke, obavezana je tužena da svim tužiocima isplati ukupan iznos od 564.600,00 dinara.
Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž1 890/19 od 23.11.2020. godine, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca GG kojim je tražio da se tužena obaveže da tužiocu na ime troškova za dolazak na posao i odlazak sa posla isplati pojedinačne iznose navedene u stavu prvom izreke drugostepene odluke, sa zakonskim zateznim kamatama. Preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka, tako što je tužena obavezana da tužiocima AA, BB, VV i DD, kao solidarnim poveriocima, isplati iznos od 482.065,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate, dok je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca GG da se obaveže tužena da mu naknadi troškove parničnog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac GG je izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Imajući u vidu da je revizija tužioca dozvoljena u skladu sa odredbom člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud nije cenio ispunjenost uslova za odlučivanje o reviziji primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku (posebna revizija), na koje odredbe se revident takođe pozivao.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama određenim članom 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11... 18/20), i utvrdio da je revizija tužioca osnovana.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac GG je zaposlen kod tuženog i raspoređen na poslove policijskog službenika koji rad obavlja u policijskoj stanici u ... . Prebivalište tužioca je u ..., pa je koristio prevoz za dolazak na posao u ... i odlazak sa posla, u spornom periodu od 01.12.2007. godine do 30.11.2010. godine. Dalje je prvostepeni sud utvrdio da tuženi nije plaćao tužiocu troškove prevoza dolaska i odlaska sa posla.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da tužilac kao policijski službenik, ima pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u spornom periodu, a nedostavljanje dokaza o prethodnom obraćanju tuženom radi isplate ovih naknada, ne predstavlja zakonski prihvatljiv razlog za uskraćivanje naknade, pozivom na odredbe člana 169. Zakona o policiji i odredbe člana 1. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika, kao i odredbe člana 2. stav 1. tačka 1. ove Uredbe.
Apelacioni sud u Beogradu ne prihvata izneto stanovište prvostepenog suda. Prema oceni tog suda za ostvarivanje prava za naknadu troškova prevoza bilo je nužno postupanje po odredbi člana 140. Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ br. 79/05 ... 104/09), primenom odredbe člana 169. Zakona o policiji („Službeni glasnik RS“ br. 101/05) što podrazumeva da je zaposleni podneo zahtev za ostvarivanje prava, da je po tom zahtevu rukovodilac doneo odluku ili propustio da to učini, da je zaposleni koji se našao u toj situaciji iskoristio pravo na žalbu žalbenoj komisiji, da je o žalbi odlučeno, odnosno da žalbena komisija nije donela drugostepeno rešenje, kao i da je ostvario sudsku zaštitu pred nadležnim sudom za poništaj rešenja kojim je negativno odlučeno o njegovom zahtevu. Kako tužilac nije dostavio dokaze da je tako postupio, drugostepeni sud zaključuje da je prvostepeni sud u ožalbenoj presudi pogrešno primenio materijalno pravo, iz kog razloga je preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtev označenog tužioca. Uz to, drugostepeni sud obrazlaže da osnov za isplatu naknade u parnici jeste konačno rešenje nadležnog organa tužene o priznanju prava, doneto po zahtevu zaposlenog.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom tužioca ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda. Pravo državnog službenika na platu, naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada i druga primanja regulisano je Zakonom o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, broj 62/06...99/10) koji u članu 37. stav 1. i 2. propisuje da državni službenik ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada u skladu sa Uredbom Vlade. Saglasno članovima 2. stav 1. tačka 1. i člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, broj 98/07), državnom službeniku se nadoknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom prevozu.
Polazeći od navedenog, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pogrešan materijalno-pravni zaključak drugostepenog suda da tužilac nema pravo na naknadu troškova prevoza zato što se pisanim putem nije obraćao rukovodiocu organa, niti je ispoštovao postupak iz člana 140. Zakona o državnim službenicima. Ovo pravo je zasnovano na neposrednoj primeni člana 37. stav 1. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika i člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika i kao takvo nije uslovljeno sprovođenjem postupka iz člana 140. Zakona o državnim službenicima na koji se poziva drugostepeni sud. Kako državni organ u kome je tužilac zaposlen nije postupao prema napred navedenim odredbama zakona, te nije plaćao tužiocu troškove prevoza u traženom periodu, to je tužiocu prouzrokovana šteta za koju tuženi odgovara na osnovu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
Međutim, imajući u vidu da zbog pogrešene primene materijalnog prava, drugostepeni sud nije cenio žalbene navode kojima se ukazuje da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u pogledu tvrdnje tuženog da tužilac nije stvarno snosio troškove prevoza budući da su gradski prevoznici koji saobraćaju na datoj relaciji doneli odluku da se unoformisanim licima prevoz ne naplaćuje, to je drugostepena odluka morala biti ukinuta, a predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Na osnovu izloženog, primenom člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku, drugostepena presuda je ukinuta, a u ponovnom postupku drugostepeni sud će ceniti sve žalbene navode i potom pravilnom primenom materijalnog prava doneti novu, zakonitu i pravilnu odluku.
Na osnovu iznetog odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća-sudija
Branko Stanić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić