Rev2 695/2023 3.19.1.25.1.4; 3.19.1.25.1.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 695/2023
18.01.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević, Nadežde Vidić, Gordane Komnenić i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miljan Grbović, advokat iz ..., protiv tuženog Javnog gradskog saobraćajnog preduzeća „Novi Sad“, čiji je punomoćnik Snežana Knežević Bojović, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4631/22 od 02.11.2022. godine, u sednici veća održanoj 18.01.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4631/22 od 02.11.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4631/22 od 02.11.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1428/2020 od 14.09.2022. godine, stavom prvim izreke, odlučeno je da se tužbeni zahtev tužioca delimično usvoji. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime razlike između isplaćene i pripadajuće zarade, za period od 01.07.2017. do 31.12.2019. godine, isplati 3.060,35 dinara sa zateznom kamatom od 06.02.2022. godine do konačne isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime obračunate zatezne kamate na iznos glavnog duga za period od dospelosti pojedinačnih zarada do 05.02.2022. godine isplati ukupan iznos od 973,08 dinara. Stavom četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca u delu za isplatu zatezne kamate na iznos od 3.060,35 dinara na dan 05.02.2022. godine. Stavom petim izreke, rešeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4631/22 od 02.11.2022. godine, žalba tužioca je usvojena, rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u prvostepenoj presudi preinačeno, tako što je obavezan tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka plati 42.800,00 dinara sa zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate, dok je žalba tuženog u celosti odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem delu odluke o tužbenom zahtevu i preostalom delu odluke o troškovima. Tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka po žalbi u iznosu od 18.000,00 dinara, a odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drtugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio posebnu reviziju u smislu odredbe člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Tužilac je dostavio odgovor na reviziju.

Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20, 10/23) – u daljem tekstu: ZPP, propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Stavom 2. istog člana zakona propisano je da o dozvoljenosti i osnovanosti iz stava 1. ovog člana, odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.

Vrhovni sud je na osnovu ovlašćenja iz člana 404. ZPP zaključio da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tuženog kao izuzetno dozvoljenoj.

Prema razlozima drugostepene presude, tužiocu je dosuđena razlika zarade u utuženom periodu, polazeći od utvrđene činjenice da cena rada koju je tuženi primenjivao pre početka primene Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, nije bila utvrđena u skladu sa odredbama tada važećeg Kolektivnog ugovora tuženog. Navedeno iz razloga što tuženi prilikom isplate zarada nije iscrpeo planiranu masu sredstava za zarade i preostala raspoloživa neutrošena sredstva za 2017, 2018. i 2019. godinu, u iznosima utvrđenim u prvostepenoj presudi. Na navedene iznose primenjeno je umanjenje od 10%, odnosno umanjenje 5%, u skladu sa Zakonom o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata kod korisnika javnih sredstava. Odluke nižestepenih sudova donete su primenom odgovarajućih odredaba Zakona o radu, pomenutog Zakona o privremenom uređivanju osnovica, Zakona o javnim preduzećima i Uredbe o načinu i kontroli obračuna isplate zarada u javnim preduzećima.

Prema stanovištu Vrhovnog suda, drugostepeni sud je svoju odluku doneo pravilnom primenom materijalnog prava. U posebnoj reviziji tuženog nisu navedeni argumenti za prihvatanje odlučivanja o reviziji na osnovu odredaba člana 404. ZPP. Poslodavac je dužan da zaposlenom isplati ugovorenu zaradu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom poslodavca i zaključenim ugovorom o radu. Sud štiti pravo zaposlenog na isplatu ugovorene zarade. Zakon o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava primenjuje se na korisnike javnih sredstava, ali primenom propisanog umanjenja na osnovicu koja je utvrđena pravilnim množenjem cene radnog časa sa koeficijentom predviđenim Kolektivnim ugovorom poslodavca i fondom časova rada. Takva odluka drugostepenog suda u skladu je sa pravnim stavom Vrhovnog suda o navedenom pravnom pitanju. Stoga ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse o ovom pitanju, niti za novim tumačenjem prava. Ne postoji ni potreba za razmatranjem pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana.

U skladu sa navedenim, Vrhovni sud odlučio je kao u stavu prvom izreke, primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP.

Vrhovni sud je ispitao dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5) ZPP i utvrdio da revizija nije dozvoljena.

Prema članu 441. ZPP, revizija je uvek dozvoljena u parnicama o sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa. Ukoliko se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu u radnom sporu, dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu člana 403. stav 3. istog zakona, prema kome revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba u ovoj parnici podneta je 15.07.2020. godine, a pobijani deo pravnosnažne presude ne prelazi dinarsku protivvrednost iznosa od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, pa revizija tuženog nije dozvoljena u smislu člana 403. stav 3. ZPP.

Vrhovni sud je stoga, na osnovu člana 413. ZPP, odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća - sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković