Rev2 766/2024 3.19.1.4; posebna revizija

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 766/2024
04.04.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Tatjane Miljuš i Jasmine Stamenković, članova veća, u parnici tužilja AA iz ... i BB iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Miloš Zelović, advokat iz ..., protiv tuženog Univerzitetski klinički centar Srbije, sa sedištem u Beogradu, koga zastupa Državno pravobranilaštvo, Beograd, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3899/23 od 11.10.2023. godine, u sednici održanoj 04.04.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3899/23 od 11.10.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3899/23 od 11.10.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1620/21 od 17.05.2023. godine, stavom prvim izreke, dozvoljeno je objektivno preinačenje tužbe učinjeno od strane tužilja u podnesku od 30.08.2022. godine. Stavom drugim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilje AA i tuženi obavezan da joj na ime razlike između minimalne zarade i isplaćene plate za standardni učinak i vreme provedeno na radu za period od marta 2018. godine zaključno sa decembrom 2018. godine isplati ukupno 8.646,88 dinara u pojedinačnim mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom čija su visina i datumi dospelosti bliže navedeni u ovom stavu izreke. Stavovima trećim i četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev u delu kojim je tužilja AA tražila da se tuženi obaveže da joj isplati i to: na ine neisplaćene naknade troškova za ishranu u toku rada u periodu od marta 2018. godine zaključno sa februarom 2021. godine ukupno 117.768,00 dinara, kao i zbog neisplaćene naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora u istom periodu ukupno 82.969,29 dinara, u pojedinačnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom čija su visina i datumi dospelosti bliže navedeni u ovim stavovima izreke. Stavom petim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilje BB i tuženi obavezan da joj na ime razlike između minimalne zarade i isplaćene plate za standardni učinak i vreme provedeno na radu za period od marta 2018. godine zaključno sa decembrom 2018. godine isplati ukupno 8.824,44 dinara u pojedinačnim mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom čija su visina i datumi dospelosti bliže navedeni u ovom stavu izreke. Stavovima šestim i sedmim izreke, odbijen je tužbeni zahtev u delu kojim je tužilja BB tražila da se tuženi obaveže da joj isplati i to: na ime neisplaćene naknade za ishranu u toku rada u periodu od marta 2018. godine zaključno sa februarom 2021. godine ukupno 122.324,50 dinara, kao i zbog neisplaćene naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora u istom periodu ukupno 82.969,27 dinara, u pojedinačnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom čija su visina i datumi dospelosti bliže navedeni u ovim stavovima izreke. Stavom osmim izreke tužena je obavezana da tužiljama solidarno naknadi troškove parničnog postupka od 132.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom devetim izreke, odlučeno je da se tužilje oslobađaju plaćanja troškova sudskih taksi.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3899/23 od 11.10.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužilja i tuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom, drguom, trećem, četvrtom, petom, šestom i sedmom izreke. Stavom drugim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u delu stava osmog izreke prvostepene presude za iznos od 24.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenja o troškovima postupka sadržano u preostalom delu stava osmog izreke prvostepene presude, preko iznosa od 24.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtev tužilja za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, radi ujednačavanja sudske prakse (član 404. ZPP) u delu odluke o glavnoj stvari, a u delu odluke o troškovima postupka u smislu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2 ZPP.

Tužilje su podnele odgovor na reviziju, predlažući da se revizija tuženog odbaci kao nedozvoljena.

Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi da se dozvoli posebna revizija, jer u konkretnom slučaju ne postoji nijedan od razloga navedenih u odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11... 18/20 i 10/23 – drugi zakon) zbog kojih bi reviziju trebalo izuzetno dozvoliti. Naime, nema razloga koji ukazuju na potrebu razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa ili pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, u cilju ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava, niti je tuženi o tome priložio odgovarajuće presude. Odluke nižestepenih sudova su u skladu sa ujednačenom sudskom praksom u tumačenju i primeni materijalnog prava u kojoj je raspravljeno pitanje prava zaposlenog na isplatu minimalne zarade tako da zarada koju zaposleni ostvaruje svojim radom ne može biti niža od minimalne zarade za standardni učinak i puno radno vreme, odnosno vreme koje se izjednačava sa punim radnim vremenom. Cilj isplate minimalne zarade je da se obezbedi zaštita zaposlenih radi zadovoljavanja njihovih egzistencijalnih i socijalnih potreba, kao i članova njihovih porodica, što je predviđeno i Konvencijom Međunarodne organizacije rada broj 131. o utvrđivanju minimalnih nadnica i Preporukom broj 136. o utvrđivanju minimalnih nadnica.

Shodno iznetom, Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tuženog, kao izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. stav 1. ZPP, na osnovu čega je i odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Naime, odredbom člana 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba radi isplate podneta je 10.03.2021. godine, a podneskom od 30.08.2022. godine tužba je preinačena povećanjem zahteva. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude ceni se u odnosu na svaku tužilju pojedinačno. S obzirom da one nisu jedinstveni i nužni suparničari, u smislu člana 210. ZPP, pobijana vrednost spora u odnosu na tužilju AA iznosi 8.646,88 dinara a u odnosu na tužilju BB iznosi 8.824,44 dinara. Ovi pojedinačni iznosi, prema srednjem kursu NBS na dan preinačenja tužbe, predstavljaju dinarsku protivvrednost ispod 40.000 evra.

Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, u kome pobijana vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, to je Vrhovni sud našao da revizija tuženog nije dozvoljena.

Ispitujući dozvoljenost revizije tuženog u delu odluke o troškovima postupka u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Odredbom člana 420. stav 1. ZPP je propisano da stranke mogu da izjave reviziju i protiv rešenja drugostepenog suda kojim je postupak pravnosnažno okončan. Prema odredbi stava 2. ovog člana revizija protiv rešenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravnosnažne presude.

Kada je za izjavljivanje revizije merodavna vrednost predmeta spora, na osnovu člana 28. stav 1. ZPP, uzima se samo vrednost glavnog zahteva, dok se prema stavu 2. istog člana, kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja, kao i parnični troškovi ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni dug.

Prema tome, pod glavnim zahtevom u smislu navedenog člana podrazumeva se zahtev stranke zbog koga se postupak vodi, dok se sporednim traženjem smatraju zahtevi stranke koji se ističu povodom ili sa glavnim zahtevom, odnosno potraživanja akcesorne prirode u odnosu na glavni zahtev. Sporedna traženja se uzimaju u obzir samo kada se traže kao glavno potraživanje i tada se prema tom potraživanju određuje vrednost predmeta spora.

U konkretnom slučaju revizija je izjavljena i protiv drugostepene presude u delu kojim je preinačeno rešenje o troškovima postupka na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, dakle protiv rešenja kojim je odlučeno o sporednom traženju, koji ne čine glavni zahtev. Takođe, primenom člana 420. stav 1. ZPP, revizija se može izjaviti protiv rešenja drugostepenog suda kojim se postupak pravnosnažno okončava. U konkretnom slučaju revizija je izjavljena protiv rešenja kojim se postupak pravnosnažno ne okončava jer je o zahtevu za naknadu troškova odlučeno u presudi kojom se okončava postupak, na osnovu člana 163. stav 4. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno revizija tuženog protiv ove odluke nije dozvoljena.

Na osnovu iznetog, primenom člana 413. u vezi člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković