Rev2 826/2021 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 826/2021
15.04.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ..., BB i VV, obojica iz ..., čiji je punomoćnik Bojan Patrić, advokat iz ..., protiv tuženog A.D. za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“, sa sedištem u Beogradu, radi isplate naknade za ishranu u toku rada i regresa, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2251/20 od 27.11.2020. godine, u sednici održanoj 15.04.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2251/20 od 27.11.2020. godine u preinačenom delu stava prvog izreke, tako što se u tom delu ODBIJA žalba tuženog i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Vršcu P1 193/19 od 17.06.2020. godine.

OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocima plati troškove revizijskog postupka u ukupnom iznosu od 118.095,76 dinara.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vršcu P1 193/19 od 17.06.2020. godine, prvim stavom izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca AA i obavezan tuženi da tužiocu isplati na ime naknade za ishranu u toku rada, za period od septembra 2015. godine do februara 2018. godine i na ime naknade za neisplaćeni regres za godišnji odmor, za period od septembra 2015. godine do novembra 2017. godine, novčane iznose u vrednosti i sa kamatom kao u izreci. Drugim stavom izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca AA da mu tuženi isplati na ime naknade za ishranu u toku rada za period od decembra 2014. godine do avgusta 2015. godine i na ime naknade za neisplaćeni regres za godišnji odmor, za period od decembra 2014. godine do avgusta 2015. godine pojedinačno opredeljene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Trećim stavom izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca VV i obavezan tuženi da tužiocu isplati na ime naknade za ishranu u toku rada za period od septembra 2015. godine do decembra 2017. godine i na ime naknade za neisplaćeni regres za godišnji odmor za period od septembra 2015. godine do decembra 2017. godine novčane iznose. Četvrtim stavom izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca VV da mu tuženi isplati na ime naknade za ishranu u toku rada za period od decembra 2014. godine do avgusta 2015. godine i na ime naknade za neisplaćeni regres za godišnji odmor za period od decembra 2014. godine do avgusta 2019. godine novčane iznose. Petim stavom izreke, obavezan je tuženi da tužiocima isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 115.770,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2251/20 od 27.11.2020. godine, prvim stavom izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke koji se odnosi na naknadu za ishranu u toku rada za glavni dug i za kamatu i u delu koji se odnosi na naknadu za neisplaćeni regres za godišnji odmor za glavni dug, osim za iznos od 3.370,25 dinara za januar 2016. godine i za iznos od 3.459,00 dinara za februar 2017. godine, kao i za kamatu, osim za kamatu na iznos glavnog duga za septembar 2015. godine na iznos od 3.370,25 dinara za januar 2016. godine i na iznos od 3.459,00 dinara za februar 2017. godine, u delu stava trećeg izreke koji se odnosi na naknadu za ishranu u toku rada za glavni dug i za kamatu i u delu koji se odnosi na naknadu za neisplaćeni regres za godišnji odmor za glavni dug i za kamatu, osim za kamatu na iznos glavnog duga za septembar 2015. godine i odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtevi tužilaca u delu kojim su tražili da se obaveže tuženi da tužiocima isplati i to tužiocu AA na ime naknade za ishranu u toku rada u periodu od septembra 2015. godine do februara 2018. godine pojedinačno opredeljene mesečne iznose u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do konačne isplate i na ime naknade za neisplaćeni regres za godišnji odmor u periodu od septembra 2015. godine do novembra 2017. godine u pojedinačno opredeljenim mesečnim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do konačne isplate, tužiocu VV na ime naknade za ishranu u toku rada i naknade za neisplaćeni regres za godišnji odmor u periodu od septembra 2015. godine do decembra 2017. godine pojedinačno opredeljene mesečne iznose u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Drugim stavom izreke, ukinuta je prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog i trećeg izreke i u stavu petom izreke i predmet u tom delu upućen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, a i iz razloga navedenih u članu 404. ZPP.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11... 87/18), pa je našao da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, tužioci su bili zaposleni kod ,,Železnice Srbije“ A.D. na neodređeno vreme. Tuženi je privredno društvo nastalo na osnovu Odluke Vlade Republike Srbije broj 023- 7359/2015 od 02.07.2015. godine, kao sticalac dela imovine „Železnice Srbije“ A.D. Tužioci su sa tuženim zaključili anekse ugovora o radu 28.08.2015. godine, koji je kao poslodavac sledbenik od „Železnice Srbije“ A.D. kao poslodavca prethodnika preuzeo Kolektivni ugovor sa pripadajućim aneksima. Tužioci su nakon zaključenja navedenih aneksa ugovora o radu obavljali poslove kod tuženog i shodno odredbama tačke 2. Aneksa ugovora o radu utvrđeno im je pravo na zaradu, koja se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, zarade po osnovu doprinosa zaposlenog i poslovnom uspehu poslodavca, što podrazumeva bonuse, nagrade i slično, kao i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa Kolektivnim ugovorom za „Železnice Srbije“ A.D., pri čemu se pod zaradom smatra zarada koja sadrži poreze i doprinose koji se plaćaju iz zarade, kao i sva primanja iz radnog odnosa. Odredbama člana 57. stav 2. Kolektivnog ugovora za „Železnice Srbije“ A.D. od 24.03.2015. godine propisano je da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Ocenom nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke utvrđena je visina naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u skladu sa članom 32. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ br. 50/08, 104/08, 8/09 i člana 171. stav 1. Kolektivnog ugovora JŽ TP „Beograd“ („Službeni glasnik RS“ br. 37/95 ... 7/00).

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ocenio da tuženi nije isplatio tužiocima troškove za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora i primenom pravila iz člana 118. Zakona o radu, usvojio tužbeni zahtev.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev, nalazeći da u konkretnom slučaju nema osnova za traženu isplatu za topli obrok i regres jer su tužiocima tražene naknade za ishranu u toku rada i za regres isplaćene tako što su uračunate prilikom obračuna zarade i utvrđene kroz vrednost radnog časa, a u konkretnom slučaju nema odgovarajućeg kolektivnog ugovora kao opšteg akta i instrumenta za njihovu konkretnu realizaciju, odnosno pravnog osnova za ostvarivanje prava tužioca na naknadu traženih troškova. Ovakvo pravno shvatanje zauzeo je i Ustavni sud u svojoj odluci Už 2779/09 od 08.09.2011. godine, donetoj po ustavnoj žalbi drugog lica u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje da je pobijana odluka doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.

Pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom predviđeno je Zakonom o radu. Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine, predviđeno je i pravo zaposlenog na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačke 5. i 6) koji moraju biti iskazani u obračunskoj listi za sve zaposlene. Aneksom Kolektivnog ugovora tuženog („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 4/06), odredbom člana 2. izmenjen je član 57. Kolektivnog ugovora tako što je predviđeno da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora. Odredbom člana 5. stav 1. tog aneksa izmenjen je član 61. Kolektivnog ugovora i određena vrednost radnog sata za obračun i isplatu zarade. Odredbom člana 5. stav 6. aneksa Kolektivnog ugovora propisano je da je u vrednost jednog radnog časa uključena i vrednost troškova ishrane u toku rada i vrednost 1/12 naknade regresa za godišnji odmor svedena na jedan čas. Iz ovakvog određenja vrednosti radnog časa ne može se utvrditi koji iznos predstavlja naknadu troškova ishrane i regresa, jer isti nisu iskazani u nominalnim iznosima.

Poslodavcima je počev od 01.01.2006. godine ostavljena mogućnost da svojim aktima utvrde visinu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, kao prava po osnovu rada priznatih zakonom. Visina ovih naknada mora biti određena linearno za sve zaposlene, ovi troškovi moraju biti isplaćeni svim zaposlenima u istom iznosu bez obzira na njihovu stručnu spremu, zvanje i radno mesto. U konkretnom slučaju, tuženi nije dostavio odluku o visini ovih naknada, pa se osnovano može zaključiti da takvu odluku nije ni doneo, ali to ne isključuje pravo tužioca na isplatu ovih naknada. Pri tom se ne može prihvatiti da su tužiocima ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, jer tuženi nije iznose ovih naknada nominalno iskazao u platnoj listi tužilaca, kako je to predviđeno Zakonom o radu. Stoga se može zaključiti da je tuženi, u pogledu isplate spornih naknada, zakonske odredbe primenjivao na štetu tužilaca. S obzirom da aneks kolektivnog ugovora ne sadrži konkretnu regulativu koja utvrđuje visinu tih naknada, tužioci mogu potraživati naknadu u neto iznosima prema parametrima iz ranijeg kolektivnog ugovora. Tužioci su u ovom slučaju postavili tužbeni zahtev u visini iznosa naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, utvrđenih na osnovu nalaza i mišljenja veštaka, primenom tih parametara, zbog čega je takav tužbeni zahtev osnovan.

Shodno izloženom, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Polazeći od uspeha u postupku po reviziji, tuženi je obavezan da tužiocima naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 18.000,00 dinara za sastav revizije od strane advokata shodno Tarifnom broju 17. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad avokata, kao i iznos od 59.897,00 dinara tužiocu AA i tužiocu GG iznos od 58.216,76 dinara na ime sudske takse na reviziju i na ime sudske takse na odluku po reviziji, saglasno odredbama člana 153., 154. i 163. ZPP, Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata („Službeni glasnik RS“, broj 121/12...99/20) i Taksene tarife iz Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“, broj 28/94...95/18).

Predsednik veća – sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić