
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 93/2016
29.09.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Milomira Nikolića, predsednika veća, Slađane Nakić – Momirović i Marine Govedarica, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Strahinja Selaković, advokat iz ..., protiv tuženog „BB“ iz ..., koga zastupa Ana Lazarević, advokat iz ..., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1434/15 od 03.09.2015. godine, u sednici održanoj 29.09.2016. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1434/15 od 03.09.2015. godine.
ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju. O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 144/13 od 11.03.2015. godine, usvojen je tužbeni zahtev i poništeno, kao nezakonito, rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu br. 11/k od 13.01.2010. godine, pa je obavezan tuženi da tužioca vrati na radno mesto kotlara – kompresoriste i da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 312.750,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1434/15 od 13.09.2015. godine preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o raspoređivanju tužioca tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da bude raspoređen na radno mesto ..., dok je u preostalom delu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena, pa je odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tužilac je podneo odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.
U postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, kao ni bitne povrede odredaba iz člana 407. stav 1. tač. 2, 3. i 5. ZPP zbog kojih se revizija može izjaviti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen na neodređeno vreme kod tužeog počev od 1999. godine, pa do 13.01.2010. godine, kada mu je otkazan ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom. Aneksom ugovora o radu od 07.04.2008. godine tužilac je raspoređen na poslove ... sa III stepenom stručne spreme. Dana 05.05.2009. godine tuženi je doneo upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu tužiocu zbog povrede radne obaveze i discipline utvrđene opštim aktom poslodavca, učinjene na taj način što je 30.04.2009. godine odbio da se podvrgne alkotestiranju. Takođe, služba obezbeđenja kod tuženog je 16.12.2009. godine izvršila kontrolu alkoholisanosti, kada je kod tužioca izmerena 1,77 promila alkohola u krvi. Tuženi je dana 13.01.2010. godine doneo rešenje kojim se tužiocu otkazuje ugovor o radu usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena kod poslodavca i zbog smanjenja obima posla, pa mu je radni odnos prestao 13.01.2010. godine. U obrazloženju rešenja je navedeno da usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena i smanjenja obima posla prestaje potreba za radom tužioca. Isto tako, navedeno je da se tuženom ne može obezbediti premeštaj na druge poslove, rad kod drugog poslodavca, prekvalifikacija, dokvalifikacija, rad sa skraćenim radnim vremenom, kao ni druga prava u skladu sa zakonom i ugovorom o radu. Dalje je utvrđeno da tužiocu pripada otpremnina po zakonu i u skladu sa kolektivnim ugovorom koji se primenjuje kod tuženog, ali da se tužilac, izjavom od 13.01.2010. godine, odrekao od prava na isplatu otpremnine.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su osporeno rešenje o otkazu ugovora o radu poništili kao nezakonito i obavezali tuženog da tužioca vrati na rad.
Prema članu 179. tačka 9. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05 .. 54/09), zaposlenom može da prestane radni odnos ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na potrebe poslodavca, i to ako usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla.
Odredbom člana 158. stav 1. Zakona o radu, propisano je da je poslodavc dužan da pre otkaza ugovora o radu u smislu člana 179. tačka 9. ovog zakona, zaposlenom isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu. Obaveza poslodavca da pre nameravanog otkaza zaposlenom za čijim radom je prestala potreba isplati otpremninu predstavlja uslov za zakonitost otkaza ugovora o radu u smislu člana 179. tačka 9. Zakona o radu. Obaveza poslodavca je istovremeno i neotuđivano Ustavom zajemčeno pravo zaposlenog za slučaj prestanka radnog odnosa zbog prestanka potrebe za njegovim radom. Članom 60. st. 1. i 4. Ustava, zajemčeno je pravo na rad u skladu sa zakonom, i pravo na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i utvrđeno je da se niko ne može odreći tih prava.
Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uslovi da tužiocu bude otkazan ugovor o radu, na osnovu odrebe člana 179. tačka 9. Zakona o radu. Pre donošenja osporenog rešenja, tuženi nije sproveo ekonomske, tehnološke i organizacione promene, s obzirom na to da radno mesto tužioca nije bilo ukinuto, niti mu je prethodno bilo ponuđeno raspoređivanje na drugo radno mesto, prekvalifikacija ili dokvalifikacija. Iz navedenih razloga, prestanak radnog odnosa tužioca nije bio posledica tehnološkoh, ekonomskih i organizacionih promena kod poslodavca, zbog čega je osporeno rešenje nezakonito.
Isto tako, davanjem izjave 13.01.2010. godine, da se odriče prava na isplatu otpremnine kao jedne od zakonom utvrđenih mera zaštite zaposlenih za čijim radom je prestala potreba, tužilac se odrekao neotuđivog ustavnog prava na pravnu zaštitu povodom prestanka radnog odnosa. Kako je reč o pravu kojeg se niko ne može reći, tužiočeva izjava o odricanju od otpremnine nije mogla da proizvede pravno dejstvo izjave o otpuštanju duga (čl.344. ZOO), pa je i iz ovog razloga otkaz ugovora o radu nezakonit.
Imajući u vidu da tuženi poslodavac nije sproveo tehnološke, ekonomske i organizacione promene, te da se tužilac, u slučaju prestanka radnog odnosa po ovom osnovu, nije mogao odreći neotuđivog Ustavom zagarantovanog prava na isplatu otpremnine koju tuženi poslodavac nije isplatio tužiocu ni pre, a ni posle datog otkaza, pobijano rešenje o otkazu ugovora o radu je nezakonito.
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 191. Zakona o radu, osnovan je i tužbeni zahtev za vraćanje tužioca na rad.
Na osnovu člana 414. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.
Odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju, primenom člana 165. u vezi člana 154. stav 1. ZPP, jer ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice i odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Predsednik veća – sudija
Milomir Nikolić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić