
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 981/2016
29.09.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Jasminke Stanojević i Biljane Dragojević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Lazar Pisarević, advokat iz ..., protiv tuženog BB u restrukturiranju, iz ..., radi poništaja rešenja i isplate, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3994/14 od 04.11.2015. godine, u sednici održanoj 29.09.2016. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3994/14 od 04.11.2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3929/10 od 14.06.2011. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se poništi, kao nezakonito, rešenje tuženog broj 255 od 14.06.2007. godine, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu br. 1554/05, zbog prestanka potrebe za obavljanje poslova od strane tužioca, te da se tuženi obaveže da tužiocu na ime naknade štete zbog neisplaćenih zarada za period od 15.06.2007. godine do 31.01.2010. godine, isplati iznos od 30.802,44 dinara, odnosno ukupno 970.276,856 dinara sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i rokovima dospelosti bliže opisanom u ovom stavu izreke. Drugim stavom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obaveže da uplati doprinose za tužioca za period od 15.06.2007. godine do 31.12.2009. godine u ukupnom iznosu od 107.068,99 dinara sa kamatom. Trećim stavom izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka, a četvrtim stavom izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3994/14 od 04.11.2015. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijanu presudu primenom člana 399. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 125/04, 111/09), a koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.
U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju ovaj sud kao revizijski pazi po službenoj dužnosti, a ni povrede postupka pred drugostepenim sudom na koju se ukazuje u reviziji, jer je isti sud ocenio sve bitne navode žalbe tužioca i za svoju odluku dao dovoljne i jasne razloge.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog na poslovima vozača vatrogasnog vozila a po ugovoru o radu 23.11.2005. godine. Tužilac i tuženi su zaključili Sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada dana 14.06.2007. godine, između ostalog u pogledu isplate novčane naknade – otpremnine, a istog dana tužiocu je otkazan ugovor o radu osporenim rešenjem, usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena kod tuženog, kako je to naznačeno i u navedenom sporazumu, sve primenom člana 179. stav 1. tačka 9. Zakona o radu. Naime, donošenjem Pravilnika o sistematizaciji radnih mesta kod tuženog došlo je do smanjenja broja izvršilaca na radnom mestu vozača vatrogasnog vozila na kome je tužilac radio, pa je primenom kriterijuma za određivanje viška zaposlenih od 28.08.2006. godine i pomenutog Pravilnika, izvršeno bodovanje nakon čega je tužilac imao najmanji broj bodova. Ocenu rada tužioca i bodovanje izvršio je neposredni rukovodilac odeljenja protivpožarne zaštite, komandir vatrogasne jedinice i koordinator za bezbednost. U postupku je dalje utvrđeno da je zaposleni VV bio u radnom odnosu kada je tužiocu otkazan ugovor o radu po navedenom osnovu i to na poslovima vođe smene, te da pomenuto lice nikada nije radilo niti je bilo raspoređeno na radno mesto vozača vatrogasnog vozila, koje poslove je obavljao tužilac.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za poništaj osporenog rešenja i isplatu naknade štete u visini isplaćenih zarada u traženom periodu, sa ocenom sudova da je postupak otkaza po navedenom osnovu sproveden u skladu sa zakonskim i opštim aktima tuženog.
Razlozi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava nisu osnovani.
Odredbom člana 179. stav 1. tačka 9. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05, 61/05) propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na rad i sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca i to ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla. Odredbom člana 182. istog zakona propisano je da ako otkaže ugovor o radu zaposlenom po napred navedenom osnovu, poslodavac ne može na istim poslovima da zaposli drugo lice u roku od šest meseci, a ukoliko nastane potreba za obavljanjem istih poslova, prednost za zaključivanje ugovora o radu ima zaposleni kome je prestao radni odnos. Odredbom člana 48. stav 1. Kolektivnog ugovora tuženog, propisano je da poslodavac usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, može zaposlenog proglasiti viškom i otkazati mu ugovor o radu u skladu sa Programom rešavanja viška zaposlenih, a odredbom člana 49. da je dužan da pre otkaza ugovora o radu zaposlenom isplati otpremninu na način i u visini kako je to predviđeno ovim ugovorom.
Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u kontekstu navedenih materijalnopravnih odredbi, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je osporeno rešenje kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu doneto u skladu sa zakonom i opštim aktima tuženog. Naime, kod tuženog je došlo do smanjenja broja izvršilaca i obima posla na radnom mestu vozača vatrogasnog vozila, koje poslove je tužilac obavljao, pa je tuženi pravilno primenio kriterijume za određivanje viška zaposlenih od 28.06.2006. godine, iskazani kroz ocenu rezultata rada a odnose se na samostalnost u radu, stručnost u poslu, kvalitet u radu, kreativnost, motivisanost, radna i tehnološka disciplina, odnos prema drugima i timski rad i odnos prema sredstvima rada. S obzirom da je nakon primene ovih kriterijuma tužilac imao najmanji broj bodova, da su ocenu rezultata rada dali neposredni rukovodioci tužioca, odnosno zaposleni kojima je to u opisu posla, da je period ocenjivanja obuhvatio više godina unazad, ne mogu se prihvatiti kao osnovanim navodi revizije tužioca da mu je ugovor o radu po navedenom osnovu otkazan iz šikanoznih razloga, niti je tužilac u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, te navode dokazao. Suprotno navodima revizije, prilikom izvršenog ocenjivanja i utvrđivanja rezultata rada tužioca, morala se uzeti u obzir činjenica da je tužilac u prethodnom periodu bio disciplinski kažnjavan, jer je i to jedna od činjenica koja ukazuje na radnu disciplinu tužioca i njegov odnos prema sredstvima rada, nezavisno od toga što povodom događaja na koji se ukazuje u reviziji i zbog čega je on disciplinski kažnjavan, nije doneta pravnosnažna krivična presuda.
Iz navedenih razloga, s obzirom da se ostalim navodima revizije osporava utvrđeno činjenično stanje, što ne može biti revizijski razlog prema odredbi člana 398. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 405. ZPP, odlučio kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Ljubica Milutinović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić