Rev 13400/2023 3.19.1.25.1.4; 3.19.1.25.1.3; dozvoljenost revizije

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 13400/2023
03.07.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević, Nadežde Vidić, Mirjane Andrijašević i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Jovana Petković Branisavljević, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Republički hidrometeorološki zavod Beograd, koju zastupa Državno pravobranilaštvo Odeljenje u Zrenjaninu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 1995/21 od 20.12.2022. godine, u sednici održanoj 03.07.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 1995/21 od 20.12.2022. godine.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv protiv presude Višeg suda u Pančevu Gž 1995/21 od 20.12.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Pančevu P 1675/2020 od 27.09.2021. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da na ime vrednosti radova na sanaciji kuće isplati tužiocu ukupno 42.258,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.06.2016. godine kao dana nastanka štete do isplate. Stavom drugim izreke, u preostalom delu od dosuđenog od 42.258,00 dinara do traženih 109.818,85 dinara tužbeni zahtev je odbijen kao neosnovan. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka od 83.532,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti.

Presudom Višeg suda u Pančevu Gž 1995/21 od 20.12.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u delu stava prvog izreke kojim je obavezana tužena da na ime vrednosti radova na sanaciji kuće tužiocu isplati 39.123,20 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 03.02.2019. godine do isplate. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke i u stavu trećem izreke tako što je odbijen tužbeni zahtev za isplatu još 3.134,80 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.06.2016. godine kao dana nastanka štete do isplate kao i zatezne kamate na dosuđene iznose naknade štete od 39.123,20 dinara i za period od 20.06.2016. do 02.02.2019. godine i obavezan tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati 70.864,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, stava prvog i trećeg izreke, tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, s predlogom da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Predmet tražene pravne zaštite je naknada materijalne štete nastale na imovini (krovu kuće) tužioca usled elementarne nepogode (grada). Vrhovni sud je ocenio da nisu ispunjeni uslovi za primenu člana 404. Zakona o parničnom postupku, jer su nižestepene presude u pobijanom delu donete u skladu sa usaglašenom sudskom praksom i izraženim stavovima Vrhovnog suda u pogledu primene člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, po pitanju odgovornosti tužene, za naknadu materijalne štete, zbog nepreduzimanja mera zaštite od elementarnih nepogoda od strane nadležnih organa tužene. Osim toga, utvrđeno činjenično stanje, koje se navodima revizije osporava, ne predstavlja razlog za izjavljivanje posebne revizije, dok ukazivanje u reviziji na postojanje drugačijih odluka apelacionih sudova u sporovima sa ovakvim tužbenim zahtevom, ne znači nužno iskazan različit pravni stav, s obzirom da primena prava u ovim sporovima zavisi od činjeničnog stanja konkretnog slučaja.

Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Članom 468. stav 1. ZPP, propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Odredbom članu 479. stav 6. ZPP, propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.

Tužba radi naknade štete podneta je 17.06.2019. godine. Vrednost predmeta spora je 109.818,85 dinara.

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi se o imovinskopravnom sporu u kome je predmet tužbenog zahteva novčano potraživanje koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, to je pobijana drugostepena odluka doneta u sporu male vrednosti iz člana 468. stav 1. ZPP, pa je revizija nije dozvoljena primenom člana 479. stav 6. ZPP.

Na osnovu iznetog, primenom člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković