
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 1761/2025
12.02.2025. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, dr Ilije Zindovića i Marije Terzić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milunka Arsić, advokat iz ..., protiv tuženog ''Putevi'' d.o.o. Ivanjica iz Ivanjice, čiji je punomoćnik Miloljub Jovičić, advokat iz ..., radi ispunjenja ugovora, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2741/24 od 09.10.2024. godine, u sednici održanoj 12.02.2025. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2741/24 od 09.10.2024. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Ivanjici P 155/23 od 27.06.2024. godine, stavom 1 izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa je tuženi obavezan da mu na ime duga isplati iznos od 1.085.547,96 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o zateznoj kamati, počev od 07.02.2022. godine pa do isplate. Stavom 2 izreke, tuženi je obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 265.540,50 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude pa do isplate.
Apelacioni sud u Kragujevcu je, presudom Gž 2741/24 od 09.10.2024. godine, preinačio presudu Osnovnog suda u Ivanjici P 155/23 od 27.06.2024. godine, tako da u stavu 1 izreke glasi da se odbija tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 1.085.547,96 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o zateznoj kamati, počev od 07.02.2022. godine pa do isplate, kao neosnovan, a u stavu 2 izreke, tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 451.132,50 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude pa do isplate.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio blagovremenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tuženi je dostavio odgovor na reviziju, zahtevajući naknadu troškova za sastav tog odgovora.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu, primenom odredbe člana 408., u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20) i odredbe člana 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 10/23), pa je utvrdio da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, a ni bitna povreda iz odredbe člana 374. stav 1, u vezi odredbe člana 8. istog Zakona, na koju tužilac u reviziji ukazuje. Drugostepeni sud nije izvodio niti cenio dokaze već je svoju odluku zasnovao na utvrđenom činjeničnom stanju i oceni dokaza od strane prvostepenog suda.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tuženog u periodu od 2004. do 2016. godine. Tokom 2007. godine, 2008. i 2010. godine, tuženi je tužioca angažovao da obavlja poslove ... pored puta, i u tu svrhu, tužilac je, po dogovoru sa tuženim, koristio svoj traktor, jer mu je tako bilo lakše, iako je tuženi raspolagao svojim traktorima. Za obavljanje posla kod tuženog tužilac je primao platu, ali mu nije isplaćena naknada za korišćenje njegovog traktora, osim u 2011. godini, kada mu je, u dva navrata isplaćen iznos od po 30.000,00 dinara. Veštačenjem od strane sudskog veštaka saobraćajne struke, utvrđeno je da po osnovu korišćenja traktora tužioca ''...'', snage 28,70kw, u radu kod tuženog, cena jednog radnog sata iznosi 1.230,78 dinara, a obuhvata vremensku amortizaciju, naftu, mazivo, gume, osiguranje, investiciono održavanje, redovno održavanje i platu. Nesporno je da je tužilac od tuženog dobijao gorivo (naftu) uvek kada je radio svojim traktorom. Tužilac je tužbom od 28.05.2019.godine tražio da sud tuženog obaveže da mu isplati naknadu za korišćenje gore navedenog traktora, tokom 2007.. 2008., i 2010. godine. Tuženi je istakao prigovor zastarelosti.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je tužbeni zahtev tužioca usvojio, primenom odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima, nalazeći da tuženi svoju ugovornu obavezu nije u celosti ispunio imajući u vidu da je tužilac radio šest meseci (tri godine po dva meseca), te da je ukupan iznos na ime angažovanja tužiočevog traktora, po nalazu i mišljenju veštaka, 1.085.547,96 dinara, u kom iznosu je tužilac i opredelio svoj tužbeni zahtev. U pogledu prigovora zastarelosti spornog potraživanja, prvostepeni sud nalazi da se radi o potraživanju koje zastareva u opštem roku zastarelosti od 10 godina, u smislu odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Pošto se tužilac izjasnio da mu je tuženi, u dva navrata, tokom 2011. godine na ruke isplatio iznos od po 30.000,00 dinara, sledi da je tim isplatama prekinuto zastarevanje, u smislu odredbe člana 387., u vezi člana 392. tav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa, po mišljenju prvostepenog suda, potraživanje nije zastarelo do dana podnošenja tužbe.
Drugostepeni sud je pobijanom presudom preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtev tužioca odbio imajući u vidu da on traži naknadu za korišćenje svog traktora, što znači da je osnov potraživanja zakupnina na osnovu usmenog ugovora o zakupu. S tim u vezi, drugostepeni sud je zaključio da je potraživanje tužioca zastarelo na osnovu odredbe člana 375. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine. Pošto potraživanje tužioca potiče iz 2007, 2008. i 2010. godine, a on je tužbu podneo 28.05.2019. godine, sledi da je njegovo potraživanje zastarelo, bez obzira na isplatu 2011. godine, jer je i od te isplate do dana podnošenja tužbe protekao rok od tri godine.
Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo.
Odredbom člana 585. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da se ugovorom o zakupu obavezuje zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Potraživanje zakupnine zastareva u roku propisanom odredbom člana 375.istog Zakona, kojom je propisano da to potraživanje, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine.
U konkretnom slučaju, tuženi je tokom 2007, 2008. i 2010. godine, zakupio traktor u vlasništvu tužioca radi obavljanja poslova ..., kako je tužilac naveo u tužbi od 28.05.2019. godine, za cenu radnog angažovanja mašine (traktora) od 70 evra po danu, koju naknadu tuženi tužiocu, kao vlasniku traktora, nije isplatio. Međutim, pošto potraživanje zakupnine zastareva za tri godine na osnovu odredbe člana 375. Zakona o obligacionim odnosima i pošto se tuženi, kao dužnik, pozvao na zastarelost, u smislu odredbe člana 360. stav 3. istog Zakona, sledi da je zastarelošću prestalo pravo tužioca da zahteva ispunjenje obaveze tuženog, jer je tako propisano odredbom člana 360. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga, tužilac neosnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.
Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 153. stav 1., 154. i 165. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Trošak na ime angažovanja punomoćnika, advokata, za sastav odgovora na reviziju, tuženom nije bio potreban, u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu odredbe člana 165. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Gordana Komnenić, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković