Vrhovni sud je primenom odredaba člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 10/23) našao da je osnovan predlog da se odlučuje o posebnoj reviziji, jer postoji potreba da se ujednači sudska praksa u odlučivanju o odgovornosti Republike Srbije za naknadu materijalne štete nastale zbog neizvršenja pravnosnažnih sudskih odluka.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. Zakona o parničnom postupku i odlučio da je revizija tužene osnovana.

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti.

Prema do sada utvrđenim činjenicama, tužilja je bila zaposlena u „Jugobanci“ AD Beograd. Rešenjem Trgovinskog suda u Beogradu St broj 22/02 (novi broj pred Privrednim sudom u Beogradu St. broj 59/10) od 03.01.2022. godine, nad „Jugobankom“ AD Beograd je otvoren stečajni postupak, koji je i dalje u toku. Tužilja je podnela prijavu potraživanja na osnovu izostale zarade u stečajnom postupku nad „Jugobankom“ u iznosu od 25.190,16 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana 03.01.2002. godine pa do isplate, a priznato joj je potraživanje u iznosu od 6.944,04 dinara sa zakonskom zateznom kamatom do 30.06.2013. godine. Na glavni dug u iznosu od 6.944,04 dinara tužilji je obračunata kamata zaključno sa 30.06.2013. godine u iznosu od 13.071,00 dinara. Kroz četiri delimične deobe stečajne mase „Jugobanke“ AD Beograd u stečaju, tužilji je isplaćen iznos od 2.832,16 dinara na ime kamate, te na dan sastavljanja izveštaja stečajnog upravnika, dugovanje prema poveriocu iznosi 17.182,88 dinara koji iznos čini glavni dug u iznosu od 6.944,04 dinara i kamata u iznosu od 10.238,84 dinara, pri čemu je obračun kamate na glavni dug vršen primenom proporcionalnog metoda obračuna. Neposredno pre početka sanacije banke, kapital banke je bio u većinskom vlasništvu države i društvenih i državnih preduzeća.

Po stanovištu prvostepenog suda, tužiljino potraživanje na ime materijalne štete u visini priznatog potraživanja u stečaju osnovano je, sa obrazloženjem da je Republika Srbija odgovorna za imovinsku štetu zbog potpunog ili delimičnog neizvršenja pravnosnažnih i izvršnih sudskih odluka kao i odluka kojima su u stečajnom postupku utvrđena potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa, koja su bez njihove krivice ostala neizvršena u postupku stečaja vođenog nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, kao i nad onim društvima, koja je država faktički institucionalno kontrolisala postavljanjem organa upravljanja, uz uslov da je prethodno utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Prvostepeni sud dalje navodi da postoji objektivna odgovornost tužene u smislu odredbe člana 31. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku i po osnovu člana 58. Ustava Republike Srbije i plana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer postoji uzročno posledična veza između štetne radnje tužene i štete koju tužilja trpi u smislu da svoje prava na zaradu nije ostvarila zbog nerazumno dugog trajanja stečajnog postupka, bez obzira na to što stečajni postupak i unovčenje imovine stečajnog dužnika nije okončano. Na dosuđeni iznos glavnog duga, prvostepeni sud, tužilji dosuđuje i zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe 26.01.2022. godine na osnovu odredaba člana 186, 277 i 324. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu prihvatajući razloge koje je dao prvostepeni sud.

Prema nalaženju Vrhovnog suda, osnovan je revizijski navod da se izraženo stanovište nižestepenih sudova prema utvrđenom činjeničnom stanju za sada ne može prihvatiti.

Tužilja je bila zaposlena u „Jugobanci“ AD Beograd nad kojom je otvoren stečajni postupak 03.01.2002. godine, te je podnela prijavu potraživanja po osnovu izostale zarade u iznosu od 25.190,16 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 03.01.2002. godine, koje potraživanje joj je priznato i delimično isplaćeno u stečajnom postupku. Kako je izraženo i Zaključkom Vrhovnog kasacionog suda od 02.11.2018. godine, odgovornost je Republike Srbije za materijalnu štetu nastalu zbog potpunog ili delimičnog neizvršenja pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa koja su bez njihove krivice ostala neizvršena i u postupku stečaja vođenom nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, uz uslov da je prethodno utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, nižestepeni sudovi nisu raspravili kada je nastalo potraživanje tužilje iz radnog odnosa i kakva je tada bila struktura kapitala stečajnog dužnika, tužiljinog poslodavca, odnosno da li je poslodavac poslovao većinskim društvenim, odnosno državnim kapitalom, od čega zavisi odluka u sporu.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupajući po primedbama iz ovog rešenja utvrditi relevantne činjenice na koje je ukazano i ponovo odlučiti o tužbenom zahtevu.

Primenom člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku doneta je odluka kao u izreci.

Predsednik veća-sudija,

Branko Stanić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković