
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 14179/2025
08.04.2026. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca „OTP Banka Srbija“, AD Novi Sad, čiji je punomoćnik Nebojša Stanković, advokat iz ..., protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Nikolić, advokat iz ..., radi isplate po tužbi i radi utvrđenja ništavosti po protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Jagodini Gž 857/24 od 16.04.2025. godine, u sednici održanoj 08.04.2026. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Jagodini Gž 857/24 od 16.04.2025. godine, u delu stava prvog izreke kojim je potvrđena prvostepena presuda u stavu drugom izreke, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Višeg suda u Jagodini Gž 857/24 od 16.04.2025. godine, u delu stava prvog izreke kojim je potvrđena prvostepena presuda u stavu drugom izreke.
ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Paraćinu P 69/24 od 07.03.2024. godine, stavom prvim izreke, ukinuto je u celosti rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Paraćinu IIv 161/19 od 06.08.2019. godine. Stavom drugim izreke, usvojen je tužbeni zahtev, pa je tuženi obavezan da tužiocu na ime duga isplati 107.501,71 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 19.07.2019. godine do isplate, kao i 183.763,94 dinara, na ime obračunate zatezne kamate. Stavom trećim izreke, usvojen je protivtužbeni zahtev tuženog, pa je utvrđeno da je ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo menica serije ..., izdata 14.01.2008. godine u Paraćinu, što je tužilac dužan da prizna i trpi. Stavom četvrtim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 216.596,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Stavom petim izreke, tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka od 191.700,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Jagodini Gž 857/24 od 16.04.2025. godine, stavom prvim izreke, odbijene su žalbe punomoćnika stranaka i potvrđena je prvostepena presuda u stavovima drugom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u stavu četvrtom i petom izreke i predmet u ukinutom delu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu (u delu stava prvog izreke kojim je potvrđena prvostepena presuda u stavu drugom izreke) tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom (član 404. ZPP).
Tužilac je podneo odgovor na reviziju, zahtevajući naknadu za troškove njenog sastava.
Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11... 18/20 i 10/23 – drugi zakon), Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tuženog kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. stav 1. ZPP. Imajući u vidu vrstu spora i sadržinu tražene sudske zaštite, način presuđenja i razloge koje su nižestepeni sudovi dali za svoje odluke, u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa, odnosno pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, a ne postoji potreba novog tumačenja prava. Predmet tražene pravne zaštite je isplata novčanog potraživanja po dospelim, a neizvršenim obavezama od strane tuženog iz ugovora o kreditu, koji je bio obezbeđen menicom. O ovom pravu tužioca, kao i o istaknutom prigovoru zastarelosti potraživanja, sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog suda u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim pravnim osnovom kao u ovoj pravnoj stvari, a tiče se primene odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). U pobijanoj drugostepenoj odluci izražen je pravni stav da okolnost što je tužilac kao izvršni poverilac postupak za naplatu potraživanja iz ugovora o kreditu pokrenuo putem verodostojne isprave (menice) ne vodi zaključku da se taj postupak mora okončati primenom odredaba Zakona o menici, a da je menica samo sredstvo obezbeđenja potraživanja tužioca kao davaoca kredita u slučaju neispunjenja obaveza iz ugovora o kreditu od strane tuženog. Kako je osnov spora dug iz ugovora o kreditu, to se zastarelost potraživanja ima ceniti primenom člana 371. ZOO, što je u skladu sa praksom Vrhovnog suda, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj. Tuženi u reviziji nije pružio dokaz o postojanju različitih odluka u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju i suprotnom presuđenju sudova, pa nije ispunjen zakonski uslov koji se odnosi na potrebu za ujednačavanjem sudske prakse. Razlozi revizije se delom odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog čega se posebna revizija ne može izjaviti. Iz navedenog razloga je odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 468. stav 1. i 4. ZPP, propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Odredbom člana 479. stav 6. ZPP, propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.
Predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave – menice (tužba) radi isplate podneta je 18.07.2019. godine. Vrednost predmeta spora je 291.265,65 dinara.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na nenovčano i novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra, što znači da se radi o sporu male vrednosti u kome revizija nije dozvoljena, to je i revizija tuženog nedozvoljena, primenom člana 479. stav 6. ZPP.
Na osnovu iznetog, primenom člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Vrhovni sud je odbio zahtev tužioca za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju, s obzirom da nisu bili nužni za vođenje ove parnice, u smislu člana 154. stav 1. ZPP, zbog čega je u smislu odredbe člana 165. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu trećem izreke.
Predsednik veća – sudija
Mirjana Andrijašević, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
