
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 592/2016
08.04.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Lidije Đukić i Božidara Vujičića, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca I.L., S.J., V.S., D.A. i V.D., svi iz B., čiji je zajednički punomoćnik N.V., advokat iz B., protiv tuženog P.z.t. T.S. AD iz B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5529/13 od 23.10.2015. godine, u sednici održanoj 08.04.2016. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5529/13 od 23.10.2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2480/12 od 29.05.2013. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahev tužilaca i obavezan je tuženi da na ime učešća tužilaca u dobiti tuženog za 2011. godinu tužiocima isplati i to: tužiocu I.L. 66.407,00 dinara, tužiocu S.J. 80.905,00 dinara, tužiocu V.S. 63.285,00 dinara, D.A. 58.830,00 dinara i V.Dodiću 100.045,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27.04.2012. godine pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka od 123.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5529/13 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime učešća u dobiti tuženog za 2011. godinu isplati i to: tužiocu I.L. 66.407,00 dinara, tužiocu S.J. 80.905,00 dinara, tužiocu V.S. 63.285,00 dinara, D.A. 58.830,00 dinara i V.D. 100.045,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27.04.2012. godine pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o parničnim troškovima sadržano u stavu drugom izreke prvostepene presude i odbijen zahtev tužilaca za naknadu parničnih troškova od 123.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 49/13-US, 74/13-US i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su bili u radnom odnosu kod tuženog do 31.10.2011. godine, kada im je radni odnos prestao na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa, koji su zaključeni sa tuženim u oktobru 2011. godine, uz ostvarivanje prava na jednokratnu isplatu novčanih iznosa iz Fonda za stimulisanje dobrovoljnog odlaska iz preduzeća. Tuženi je na osnovu odluke Skupštine od 20.04.2012. godine doneo odluku broj 118668/1 od 23.04.2012. godine, kojom je utvrđeno pravo na isplatu po osnovu učešća u dobiti za 2011. godinu i kojim je predviđeno da pravo na isplatu imaju zaposleni koji su u radnom odnosu kod tuženog na dan stupanja na snagu te odluke, a prema ostvarnim radnim časovima u 2011. godini, kao i lica koja su bila u radnom odnosu kod tuženog u 2011. godini i kojima je prestao radni odnos po osnovu ispunjenja uslova za odlazak u penziju do dana donošenja te odluke, ali pod uslovom da nisu ostvarili pravo na jednokratnu isplatu po Fondu finansijskih sredstava za stimulisanje dobrovoljnog odlaska iz društva u poslovnoj godini za koju se učešće u dobiti isplaćuje, te naslednici preminulog zaposlenog. Utvrđeno je da su tužiocima isplaćene naknade prilikom dobrovoljnog odlaska iz preduzeća, ali koje nisu bile umanjene za učešće u dobiti za prethodnu godinu koju su primili, te da tužioci nisu učestvovali u raspodeli dobiti za 2011. godinu.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužilaca, nalazeći da tužioci ne mogu ostvarivati manja prava od onih koja su utvrđena zakonom i da je tuženi pravo na učešće u dobiti za 2011. godinu morao da prizna svim zaposlenima pod jednakim uslovima. Međutim, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu, s obzirom da tužioci ne spadaju u kategoriju lica kojima je priznato pravo na učešće u dobiti tuženog za 2011. godinu.
Odredbom člana 14. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05 i 61/05) propisano je da se ugovorom o radu ili odlukom poslodavca može utvrditi učešće zaposlenog u dobiti ostvarenoj u poslovnoj godini u skladu sa zakonom i opštim aktom. Saglasno navedenom, pravo zaposlenog na učešće u dobiti ostvarenoj u poslovnoj godini predviđeno je kao mogućnost, a ne kao obaveza poslodavca. Pravo na isplatu po osnovu učešća u dobiti utvrđuje poslodavac ugovorom o radu ili odlukom, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Naime, Skupština akcionara tuženog je odlukom od 20.04.2012. godine odobrila raspodelu dobiti, a u skladu sa tim generalni direktor tuženog je doneo odluku od 23.04.2012. godine o isplati dobiti za 2011. godinu zaposlenima, a kojom je predviđeno da pravo na isplatu imaju zaposleni koji su u radnom odnosu kod tuženog na dan stupanja na snagu ove odluke, kao i penzionisana lica koja su bila u radnom odnosu kod tuženog u 2011. godini pod uslovom da nisu ostvarili pravo na jednokratnu isplatu novčanih iznosa iz Fonda finansijskih sredstava za stimulisanje dobrovoljnog odlaska iz preduzeća i naslednici preminulog zaposlenog.
Imajući u vidu da je tužiocima na osnovu zaključenih sporazuma o prestanku radnog odnosa, radni odnos kod tuženog prestao sa danom 31.10.2011. godine, to oni nemaju pravo na isplatu dobiti za 2011. godinu, jer u vreme donošenja odluke tuženog od 23.04.2012. godine kojom je regulisano pitanje isplate dobiti, tužioci nisu više bili radnici tuženog, pri čemu im je radni odnos i prestao uz isplatu jednokratne novčane naknade. Stoga tužioci ne spadaju u krug lica na koje se odluka o raspodeli dobiti odnosi.
Pored toga, ne može se govoriti ni o diskriminaciji tužilaca u smislu člana 18. i 20. Zakona o radu, jer se tužioci i ostali zaposleni koji su u radnom odnosu kod tuženog, ne nalaze u istoj činjenično-pravnoj situaciji, kako je to pravilno ocenio drugostepeni sud. Učešće zaposlenih u dobiti nema karakter zarade, već prihoda od kapitala, a revizijski sud je mišljenja da je generalni direktor tuženog imao ovlašćenje na utvrđivanje kruga lica – zaposlenih koji će učestvovati u ostvarivanju dobiti preduzeća. Imajući u vidu da je odluka generalnog direktora tuženog, u svemu u skladu sa članom 14. Zakona o radu, Vrhovni kasacioni sud nalazi da tužioci neosnovano potražuju pravo na učešće u dobiti i njegovu isplatu.
Na osnovu iznetog, primenom odredbe člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Vesna Popović, s.r.