U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Biljane Dragojević i Vesne Subić, članova veća, u parnici tužioca AA (sada registrovanog imena AA1), čiji je punomoćnik Radivoje Jović, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Dejan Gajić, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 676/17 od 01.11.2017. godine, u sednici veća održanoj dana 23.05.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 676/17 od 01.11.2017. godine.

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 676/17 od 01.11.2017. godine odbijena je, kao neosnovana, žalba tužioca i potvrđena presuda Višeg suda u Kragujevcu P 31/13 od 23.05.2014. godine kojom je ukinuto u celosti rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Kragujevcu Iv 8594/12 od 31.07.2012. godine, pa je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu, po osnovu meničnog duga, isplati iznos od 14.299.761,05 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 18.04.2012. godine do isplate i obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 175.649,40 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013-US, 74/2013- US, 55/2014, 87/2018, u daljem tekstu: ZPP) Vrhovni kasacioni sud je ocenio da revizija nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je kao poverilac odobrio dužniku VV kredit u iznosu od 67.000,00 evra, u dinarskoj protivvrednosti, a po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu za refinansiranje obaveza prema AA od 10.06.2008. godine. Tuženi je, kao jemac platac prema tužiocu, kao poveriocu preuzeo obavezu da će u celosti, na način i pod uslovima navedenim ugovorom o dugoročnom kreditu ispuniti punovažne i dospele obaveze dužnika. Rešenjem Privrednog suda u Kragujevcu ST 38/12 od 18.04.2012. godine otvoren je stečajni postupak nad dužnikom VV. Tužilac je prijavio svoje potraživanje u postupku stečaja u iznosu od 16.530.513,30 dinara, priznato Zaključkom o konačnoj listi utvrđenih i osporenih potraživanja od 10.09.2012. godine. Rešenjem istog suda ST 38/12 od 31.10.2012. godine potvrđeno je usvajanje plana reorganizacije stečajnog dužnika, koji je podneo BB iz ..., osnivač sa učešćem od 75,78% kapitala dužnika. Njime je obuhvaćeno potraživanje tužioca prema VV po osnovu ugovora o kreditu od 10.06.2008. godine. Rešenje o usvajanju plana postalo je pravnosnažno 25.02.2013. godine. Planom reorganizacije predviđeno je da danom njegovog usvajanja prestaju i ukidaju se sva jemstva i bilo koja druga obezbeđenja na imovini stečajnog dužnika ili bilo kojih trećih pravnih i fizičkih lica kao jemaca ili garanata bilo koje vrste, kao i da konačnim izvršenjem plana reorganizacije potpuno i bezuslovno prestaju sva potraživanja poverilaca na bilo kom trećem pravnom ili fizičkom licu u kojem je bio jemac ili založni dužnik za dug stečajnog dužnika namiren prema planu reorganizacije.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo iz čl. 157. stav 1. i 167. stav 1. Zakona o stečaju („Službeni glasnik RS“ broj 104/09, 99/11, 71/12) i ocenili da tužbeni zahtev nije osnovan.

Usvojeni plan reorganizacije, saglasno članu 13. tačka 5. Zakona o izvršenju i obezbeđenju ("Službeni glasnik RS", br. 31/2011, 99/2011) predstavlja izvršnu ispravu. U smislu člana 167. stav 1. Zakona o stečaju, kao pravna posledica potvrđivanja plana, predviđeno je da se po donošenju rešenja o potvrđivanju usvajanja plana reorganizacije, sva potraživanja i prava poverilaca i drugih lica i obaveze stečajnog dužnika određene planom reorganizacije uređuju isključivo prema uslovima iz plana reorganizacije. Usvojeni plan reorganizacije je izvršna isprava i smatra se novim ugovorom za izmirenje potraživanja koja su u njemu navedena.

Pravnosnažnim rešenjem Privrednog suda u Beogradu ST 38/12 od 31.10.2012. godine potvrđeno je usvajanje plana reorganizacije stečajnog dužnika. Njime su konačno uređena prava svih poverilaca, pa i ovde tužioca, prema stečajnom dužniku i prema jemcima stečajnog dužnika, kakav pravni položaj ima tuženi u ovoj pravnoj stvari. Planom reorganizacije je mera predviđena da danom njegovog usvajanja prestaju i ukidaju se sva jemstva i bilo koja druga obezbeđenja na imovini stečajnog dužnika ili bilo kojih trećih pravnih i fizičkih lica kao jemaca ili garanata bilo koje vrste. Na taj način je prestalo pravo tužioca kao poverioca da naplati svoje potraživanje prema tuženom kao solidarnom jemcu, što znači da svoje potraživanje, prijavljeno i priznato u stečajnom postupku, za sada može naplatiti jedino od stečajnog dužnika.

Neosnovani su navodi revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primenili materijalno pravo.

Odredbom člana 156. Zakona o stečaju određena je sadržina plana reorganizacije, a članom 157. istog zakona predviđene su mere za njegovu realizaciju.

Činjenica da Zakonom o stečaju kao mera za realizaciju plana reorganizacije nije predviđeno da se usvajanjem plana reorganizacije jemstva trećih lica data za obaveze stečajnog dužnika ukidaju i da prestaju nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. To što takva mera nije zakonom izričito predviđena nikako ne znači da je zabranjena, tim pre što je u članu 157. stav 1. tačka 19. Zakona o stečaju zakonodavac predvideo da pored mera navedenih u ovom članu postoji mogućnost predviđanja i drugih mera od značaja za realizaciju plana reorganizacije. Takvom merom svakako se može smatrati mera prestanka i ukidanja jemstva za obaveze stečajnog dužnika.

Navode revizije kojima se u ovom postupku osporava sadržina usvojenog plana reorganizacije tužilac je, kao poverilac stečajnog dužnika (glavnog dužnika) mogao isticati u postupku donošenja plana reorganizacije, odnosno mogao je pre pravnosnažnosti rešenja o usvajanju plana da iskoristi sva pravno raspoloživa sredstva za osporavanje pravilnosti i zakonitosti usvojenog plana reorganizacije. Dok je mera predviđena planom reorganizacije na snazi postoji smetnja za sprovođenje izvršenja prema tuženom kao jemcu.

Zahtev tužbe usmeren prema tuženom kao jemcu za obaveze izvršnog dužnika je, dakle, preuranjen i nedospeo do zaključenja glavne rasprave, zbog čega je pravilno rešenje o izvršenju ukinuto i odbijen tužbeni zahtev. Kako se u smislu odredbe člana 360. stav 3. ZPP pravnosnažnost presude vezuje za činjenično stanje utvrđeno do zaključenja glavne rasprave, pravnosnažna presuda o odbijanju tužbenog zahteva nije smetnja da se pod uslovom da se promeni činjenični osnov podnese nova tužba između istih lica sa istim zahtevom.

Iz navedenih razloga na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka nije osnovan, jer sastav odgovora na reviziju nije bila nužna, neophodna radnja, za vođenje parnice, zbog čega je doneta odluka kao u stavu drugom izreke ove presude primenom člana 165. ZPP.

Predsednik veća- sudija

Ljubica Milutinović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić