Rev2 3889/2019 3.5.9 naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3889/2019
01.07.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac predsednika veća, Jelene Borovac i Dragane Marinković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragan Jelisavčić, advokat iz ..., protiv tužene „Raketa AB“ DOO Bajina Bašta, koju zastupa Miroslav Tešić, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 505/2019 od 20.06.2019. godine, u sednici održanoj 01.07.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 505/2019 od 20.06.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Užicu, Sudska jedinica Bajina Bašta P1 907/18 od 19.11.2018. godine, usvojen je tužbeni zahtev i tuženi obavezan da tužiocu za period od jula 2014. godine, zaključno sa majem 2015. godine a) isplati na ime naknade štete zbog izgubljene zarade ukupno 329.780,95 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom po dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate i da za isti period b) u korist tužioca uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje – Filijala Užice, zdravstveno osiguranje Republičkom fondu zdravstvenog osiguranja – Filijala Užice i za nezaposlenost Nacionalnoj službi za zapošljavanje; kao i da mu naknadi troškove postupka od 188.606,88 dinara, sa kamatom po Zakonu o zateznoj kamati od izvršnosti do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 505/2019 od 20.06.2019. godine, stavom prvim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Užicu, Sudska jedinica Bajina Bašta P1 907/18 od 19.11.2018. godine. Stavom drugim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i tuženi obavezan da tužiocu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade isplati 257.955,46 dinara, sa kamatom i to: na iznos od 222.405,42 dinara od 25.04.2015. godine do isplate, na iznos od 27.650,03 dinara, počev od 30.04.2015. godine do isplate i na iznos od 7.900,01 dinar, počev od 31.05.2015. godine do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo zahteva od dosuđenog do traženog iznosa naknade štete usled izgubljene zarade za iznos od 71.825,49 dinara, sa kamatom kao u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i tuženi obavezan da za tužioca na iznos od 93.360,46 dinara uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnim fondovima; dok je stavom petim izreke, preko dosuđenog, do traženog iznosa, tužbeni zahtev odbijen. Stavom šestim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca prema tuženom, na ime zakonske zatezne kamate na iznose iz navedenog stava, povučena. Stavom sedmim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka od 175.452,12 dinara.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude (stav 2, 4 i 7 izreke) tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408., u vezi člana 403. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 55/2014), pa je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a u reviziji tuženi ne ukazuje na postojanje druge bitne povrede zbog koje revizija može da se izjavi u smislu člana 407. ZPP.

Apelacioni sud je nakon održane rasprave u smislu člana 383. stav 4. ZPP utvrdio da je pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Užicu, Sudska jedinica u Bajinoj Bašti P1 482/14 od 09.02.2015. godine, poništeno rešenje tuženog od 31.12.2013. godine, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu, zaključen 01.01.2011. godine, a tuženom je naloženo da tužioca vrati na poslove i radne zadatke prema njegovoj stručnoj spremi. U postupku izvršenja navedene presude, tužilac je odbio poziv za vraćanje na rad 06.04.2015. godine i o tome obavestio tuženog, pa mu je radni odnos prestao sa 08.04.2015. godine. Tužilac zbog nezakonitog otkaza nije radio od 01.01.2014. godine do 08.04.2015. godine, a tuženi je obračunao da mu na ime izgubljene zarade – neto zarade pripada 329.290,00 dinara u visini minimalne zarade sa minulim radom. Tuženi je od ovog iznosa 24.04.2015. godine, isplatio 122.900,00 dinara, u korist BB (po osnovu alimentacije po rešenju Osnovnog suda u Užicu I 2729/10 od 06.08.2010. godine) i 41.695,00 dinara, u korist Credit Agricole banka Srbija a.d., Novi Sad (po osnovu rešenja o administrativnoj zabrani iz maja 2011.godine), a ostatak neto zarade od 164.695,00 dinara, isplaćeno je tužiocu na tekući račun. Na obračunati iznos izgubljene zarade (od 329.290,00 dinara) obračunata je i na račun tužioca uplaćena zakonska zatezna kamata od 29.640,60 dinara, računajući od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa, zaključno sa 24.04.2015. godine, što sa već isplaćenim iznosom od 164.695,00 dinara, ukupno iznosi 194.335,60 dinara. Istovremeno su isplaćeni pripadajući doprinosi za obavezno socijalno osiguranje i porezi i na teret poslodavca i na teret zaposlenog na neto iznos izgubljene zarade od 329.290,00 dinara. Veštak je obračunao pripadajuću naknadu za traženi period u dve varijante; po prvoj varijanti, tužiocu na ime izgubljene zarade za period 01.01.2014. do 08.04.2015.pripada 422.650,46 dinara, što je obračunato po poslednje ostvarenoj mesečnoj zaradi koju je tužilac ostvario za mesec mart 2013. godine, u iznosu od 27.650,03 dinara, jer je od aprila 2013.godine do 31.12.2013. godine, bio na bolovanju i godišnjem odmoru; a po drugoj varijanti iznos od 497.334,03 dinara, obračunato prema prosečnoj zaradi dva uporedna radnika na poslovima vozača. Tužilac je naknadu štete potraživao u visini izgubljene zarade obračunate prema zaradi uporednog radnika. a prema nalazu veštaka od 12.09.2016. godine. Veštak je našao da je isplatom iznosa na tekući račun tužiocu isplaćena naknada izgubljene zarade zaključno sa petim mesecom 2014.godine, a da mu za period od 01.06.2014. godine do 08.04.2015. godine, pripada još iznos od 329.780,95 dinara, na koje iznose potražuje i zakonsku kamatu od dospelosti do isplate, kao i uplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje na ime tužioca. Prvostepeni sud je usvojio ovaj tužbeni zahtev.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je pobijanom drugostepenom presudom primenjeno materijalno pravo iz člana 191. stav 2. Zakona o radu (''Službeni glasnik RS'' br. 24/05...sa izmenama), kada je tuženi obavezan da tužiocu isplati naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja koja mu pripadaju po zakonu, opštem aktu i ugovoru o radu i da u korist tužioca uplati odgovarajuće doprinose za obavezno socijalno osiguranje.

Visina pripadajuće naknade pravilno je obračunata prema mesečnoj zaradi od 27.650,03 dinara, koju je tužilac ostvario na svom radnom mestu za mesec mart 2013.godine, pre nezakonitog prestanka radnog odnosa, što za sporni period iznosi 422.650,46 dinara. Ovo iz razloga što je tužilac od aprila do 31.12.2013. godine, bio na bolovanju i godišnjem odmoru, a naknada štete mu prema članu 191. stav 2. ZOR-a, pripada u visini izgubljene zarade, pa nema zakonskog osnova za isplatu po osnovu zarade uporednog radnika. Kako je tuženi tužiocu po ovom osnovu dana 24.04.2015. godine, već isplatio iznos od 164.695,00 dinara, dužan je da mu na ime razlike isplati još i iznos od 257.955,46 dinara, kao i da na utvrđenu razliku od 93.360,46 dinara, u korist tužioca uplati poreze i doprinose nadležnim fondovima, kako to pravilno nalazi drugostepeni sud, zbog čega nisu osnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Suprotno navodima revizije, nije postojala zakonska obaveza tuženog, da nakon izjave tužioca od 06.04.2015.godine, da se neće vraćati na posao, vrši obustavu u korist tužiočevih poverilaca, s obzirom da u vreme obustave 24.04.5015. godine, tuženi nije bio tužiočev poslodavac.

Bez uticaja je revizijsko ukazivanje na grešku učinjenu u računanju, jer se time pobija utvrđeno činjenično stanje, što nije dozvoljeno u postupku po reviziji.

Kako se ostalim navodima revizije ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane drugostepene presude, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 414. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić