S obzirom da se u ovoj parnici primenjuje važeći Zakon o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br.72/11 ... 87/18), na osnovu člana 506. stav 2. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), i da je pobijanom drugostepenom presudom ukinuta prvostepena presuda i odlučeno o tužbenom zahtevu, to je revizija u ovoj parnici dozvoljena, prema noveliranom članu 403. stav 2. tačka 3. ZPP, pa nema razloga za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. ZPP.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP i utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, dana 17.04.1991. godine tužioci VV, GG, AA i DD su podneli tužbu protiv ĐĐ, radi priznavanja prava svojine na spornim nepokretnostima, navodeći da je kupoprodajni ugovor izgubljen. Opštinski sud u Novom Bečeju je dana 23.04.1991. godine doneo presudu na osnovu priznanja, a 25.05.2009. godine zakonska naslednica ĐĐ, koji je preminuo 2006. godine, podnela je predlog za ponavljanje postupka koji je odbijen rešenjem Opštinskog suda u Novom Bečeju od 09.02.2009. godine. Rešenjem Višeg suda u Zrenjaninu od 17.03.2010. godine ukinuto je prvostepeno rešenje, radi utvrđivanja verodostojnosti potpisa tuženog ĐĐ na osporenom punomoćju koje je dato za advokata Đorđa Brankova. U postupku je utvrđeno da ĐĐ nije potpisao punomoćje za advokata Đorđa Brankova, pa je rešenjem Osnovnog suda u Bečeju, Sudska jedinica u Novom Bečeju od 02.07.2014. godine dozvoljeno ponavljanje postupka i ukinuta presuda na osnovu priznanja od 23.04.1991. godine.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom na održanoj raspravi pred drugostepenim sudom, tužilja je pravna sledbenica VV, GG i DD. Tužena je pravna sledbenica ĐĐ. Sada pok. ĐĐ je tokom 1968. godine kupio poljoprivredno zemljište zajedno sa salašem, u potesu „...“ i punomoćjem overenim pred sudom 22.08.1969. godine ovlastio je VV da može u njegovo ime upravljati njegovim posedom koji se sastoji od salaša i oranica, a koji je stekao kupoprodajnim ugovorom od 23.08.1968. godine i koji je zaveden u KO ... br. ... . Ovim punomoćjem ovlastio je VV da nepokretnosti može izdavati u zakup ili napolicu, da plaća porez na zemljište, da od zakupca i napoličara prima zakup i da deo plodova unovčava po svom nahođenju, novcem raspolaže za unapređenje ekonomije i sa zakupcima i napoličarima sačinjava pismene ugovore, kao i da za slučaj potrebe pokreće parnice protiv ovih lica za isplatu zakupa, smetanje poseda i davanje plodova. Na zapisniku od 02.08.1975. godine u postupku komasacije, uz prisustvo DD, EE i VV, konstatovano je da za parcele br. .../..., .../..., .../..., .../..., .../... i .../... prilažu kupoprodajni ugovor od 23.08.1968. godine, a EE je izjavio da priznaje potpis na pomenutoj ispravi. VV, kao punomoćnik ŽŽ, izjavio je da priznaje navedeni kupoprodajni ugovor na ime prodavca. EE je izjavio da katastarske parcele .../... i .../..., .../..., .../.../.../.../..., .../..., .../..., .../... i .../... prodaje DD koji mu je u celosti isplatio kupoprodajnu cenu i kupac je uveden u posed parcela. U postupku komasacije na zapisniku od 10.09.1975. godine, konstatovano je da je VV kao punomoćnik ŽŽ izjavio da je ona 1966. godine prodala ĐĐ katastarske parcele upisane u posedovnom listu ... KO ..., stari ZKUL ... KO ..., da joj je kupoprodajna cena u celosti isplaćena, da je kupoprodajni ugovor zaključen u advokatskoj kancelariji Slobodana Marića, ali da tim ugovorom ne raspolaže, da nema dokaza o plaćenom porezu na promet i da dozvoljava da se katastarske parcele prenesu u korist ĐĐ i kao punomoćnik ĐĐ na osnovu punomoćja od 13.08.1975. godine izjavljuje da opisane parcele kupuje od prodavca. Utvrđeno je da je ĐĐ sa suprugom od 1966. godine živeo i radio u ... .

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u pobijanoj drugostepenoj presudi primenjeno materijalno pravo kada je prvostepena presuda ukinuta i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da se utvrdi da je po osnovu održaja stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima.

S obzirom da je tokom 1968. godine ĐĐ kupio sporno poljoprivredno zemljište sa salašem, na promet nepokretnosti primenjuje se Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“, br.43/65 ... 17/67), koji je u članu 9. propisivao da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljištu ili zgradi mora biti pismen. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo, iz čega proizilazi da se kupoprodajni ugovor koji nije ispunjavao formu propisanu zakonom, odnosno nije sačinjeni u pismenom obliku, nije mogao konvalidirati. Iz sadržine punomoćja koje je pravni prethodnik tužene ĐĐ dao pravnom prethodniku tužilje VV proizilazi za koje konkretne radnje je punomoćnik bio ovlašćen. Iz dokaznog postupka i činjeničnog stanja koje je u drugostepenoj presudi pravilno utvrđeno, proizilazi da pravni prethodnici tužilje nisu zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti sa ĐĐ, niti su za ove nepokretnosti isplatili vlasniku kupoprodajnu cenu. Iz zapisnika u postupku komasacije od 10.09. i 02.08.1975. godine, kojima je utvrđen način prenosa predmetnih parcela, i koje je izdao nadležni državni organ, proizilazi da je VV postupao kao punomoćnik ĐĐ i ŽŽ, a pravilan je zaključak drugostepenog suda da bi u slučaju da je otac tužilje VV zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji sa ĐĐ tokom 1969. ili 1970. godine, isti taj ugovor prikazao u postupku obnove zemljišne knjige, a ne bi na osnovu punomoćja od 13.08.1975. godine, koje mu je izdao ĐĐ kao kupac i vlasnik nepokretnosti, njega upisao kao vlasnika.

S obzirom na navedeno, proizilazi da pravni prethodnici tužilje nisu imali savesnu niti zakonitu državinu podobnu za sticanje prava svojine na osnovu održaja, u smislu člana 28. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i nisu ispunjeni uslovi za zakonitost državine iz člana 72. tog zakona, prema kome je državina zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja, te da je državina savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Zato je tužbeni zahtev tužilje pravilno odbijen kao neosnovan.

Kako je utvrđeno da tužilja i njeni pravni prethodnici nisu imali savesnu i zakonitu državinu u smislu navedenih zakonskih odredaba, nije od značaja revizijski navod da od tužilje i njenih pravnih prethodnika niko nije tražio predaju spornih nepokretnosti. Neosnovan je i revizijski navod da je iz iskaza svedoka utvrđeno da je za spornu nepokretnost plaćena kupoprodajna cena, jer takav zaključak ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Neosnovan je i revizijski navod da se na strani tužilje i njenih pravnih prethodnika radi o savesnom održaju, jer je u postupku utvrđeno da je pravni prethodnik tužilje VV znao da je vlasnik spornih nepokretnosti pravni prethodnik tužene ĐĐ, i da je kao njegov punomoćnik po osnovu ugovora o punomoćju overenog pred sudom upravljao spornim nepokretnostima, kao i u postupku komasacije.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Biserka Živanović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić