
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 457/2021
17.06.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez i Gordane Komnenić, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Đušić, advokat iz ... i BB iz ..., čiji je punomoćnik VV iz ..., protiv tuženih Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Leskovcu, JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac i Grada Leskovca, koga zastupa Gradsko pravobranilaštvo u Leskovcu, radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužioca AA iz ... izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 3625/2018 od 12.02.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 17.06.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca AA iz ... izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 3625/2018 od 12.02.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 3625/2018 od 12.02.2019. godine odbijene su, kao neosnovane, žalbe tužilaca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Leskovcu P 1322/16 od 26.03.2018. godine, kojom je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev da se obavežu tuženi da tužiocima, na ime sticanja bez osnova objekata poslovnih usluga u ulici ... u ..., koji se nalaze na kat. parc. ... po ln ... KO ..., solidarno isplate novčani iznos od 6.373.730,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2004. godine do isplate i obavezani tužioci da tuženoj Republici Srbiji solidarno na ime troškova postupka isplate iznos od 496.500,00 dinara, a tuženom Gradu Leskovcu iznos od 109.500,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac AA iz ... je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 72/11), koji se u konkretnom slučaju ne može primeniti u smislu člana 506. stav 1. istog zakona, ali koji je po sadržini i dejstvu istovetan odredbi člana 395. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 125/04 i 111/09, u daljem tekstu: ZPP).
Rešenjem Gž 3625/2018 od 26.01.2018. godine, Apelacioni sud u Nišu je odlučio da se ne predlaže Vrhovnom kasacionom sudu odlučivanje o reviziji tužioca kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu odredbe člana 395. ZPP.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda revizija tužioca AA je dozvoljena u smislu člana 394. stav 2. ZPP, u vezi člana 23. stav 3. Zakon o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 55/14) ali u smislu člana 399. ZPP nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, dana 23.06.1992. godine zaključen je Ugovor o zakupu između tuženog JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac kao zakupodavca i tužioca AA kao zakupca. Predmet ugovora je bila poslovna prostorija u ulici ... ... u ..., ukupne površine 81m2, a zakupac je dobio ½ idealnih delova od dve prostorije, počev od 01.07.1992. godine, sa ugovorenom zakupninom od tadašnjih 78.368 dinara, počev od 01.08.1992. godine i naknadom za građevinsko zemljište u korist Fonda za građevinsko zemljište Opštine Leskovac. Identičan ugovor je zaključio i tužilac BB 17.11.1994. godine za preostalu ½ idealnog dela objekta odnosno 40,50 m2. U tački 13. ugovora je konstatovano da je zakupac saglasan da izvrši adaptaciju poslovne prostorije svojim sredstvima, bez prava na smanjenje zakupnine ili sticanje susvojine na poslovnoj prostoriji, a da po prestanku zakupa nema pravo da traži naknadu za eventualno povećanu vrednost poslovne prostorije do koje je došlo usled investicije zakupca.
Po ulasku u posed lokala tužilac AA je stekaoo saznanje u kakvom se stanju nalazi lokal i da je potrebna njegova totalna rekonstrukcija te se dopisom od 14.07.1992. godine obratio Upravnom odboru JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac sa predlogom da JP „Dom“ izvrši rekonstrukciju, priključi objekat na elektro, vodovodnu i kanalizacionu mrežu ili da tužilac to učini po odobrenju UO sopstvenim sredstvima, a da mu se to prizna kroz zakupninu za budućih 15 godina. U odgovoru JP „Dom“ je navedeno da se dozvoljava adaptacija ili izgradnja u skladu sa urbanističkim uslovima, u skladu sa tačkom 13. ugovora, bez prava na povraćaj uloženih sredstava ili sticanja susvojine po osnovu uloženih sredstava.
Tužilac BB stupio je u ortački odnos sa tužiocem AA na po ½ lokala i objekat su završili 1994. godine.
Tuženi JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac i tužilac AA su 16.03.2000. godine zaključili Ugovor o ustupanju na korišćenje suvlasničkog udela koji je overen pred Opštinskim sudom u Leskovcu 07.12.2000. godine, kojim je JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac tužiocu AA priznao pravo sukorišćenja kp. br. ... KO ..., na 1/3 poslovnog prostora u površini od 34 m2. Odlukom tuženog JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac usvojen je i zahtev za razgraničenje i priznavanje prava korišćenja tužiocu AA po osnovu uloženih sredstava u rekonstrukciju i izgradnju novog prostora. Oba tužioca platila su naknadu za uređenje građevinskog zemljišta Direkciji za urbanizam i izgradnju, ali dozvolu za legalizaciju objekta nikad nisu dobili. Ugovorači AA i JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac konstatovali su i međusobni dogovor o zemljištu zgradama faktički podelili objekat, tako da 1/3 drži tuženi JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac, 1/3 tužilac AA i 1/3 tužilac BB, koji je kasnije lokale vratio i predao JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac.
Pravnosnažnom presudom Opštinskog suda u Leskovcu P broj 2323/01 od 07.06.2002. godine, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev ovde tužilaca za utvrđenje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, jer su ugovori zaključeni suprotno odredbama Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije i kao takvi su apsolutno ništavi, a pored toga ne može se steći pravo svijine na zakupljenom prostoru u držanoj svojini adaptacijom, rekonstrukcijom ili izgradnjom.
Na ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepeni sudovi primenom materijalnog prava iz Zakona o obligacionim odnosima ocenili da tužbeni zahtev za isplatu novčanog iznosa koji su tužioci uložili u izgradnju poslovnog objekta nije osnovan, i to u odnosu na tuženu Republiku Srbiju zbog nedostatka pasivne legitimacije, u odnosu na tuženi Grad Leskovac zbog osnovanosti prigovora zastartelosti potraživanja, a u odnosu na JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac zbog nepostojanja uslova za vraćanje datog u smislu čl. 210. i 211. ZOO.
Neosnovano se navodima revizije tužioca AA osporava pravilna primena materijalnog prava.
Prema članu 210. ZOO kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi. Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Odredbom člana 211. istog zakona propisano je da ko izvrši iplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.
Tužilac AA je 23.06.1992. godine sa tuženim JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac zaključio ugovor o zakupu spornih poslovnih prostorija. Iako je takav ugovor ništav, jer je zaključen sa JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac kao zakupodavcem, bez saglasnosti Republičke direcije za imovinu, nisu se stekli uslovi za obavezu tuženog na vraćanje naknade vrednosti uloženih novčanih sredstava u nepokretnosti, koja se tužbom traži, jer je ugovorom o zakupu konstatovano da tužilac za slučaj da izvrši adaptaciju poslovne prostorije svojim sredstvima, nema pravo na smanjenje zakupnine, sticanje susvojine na poslovnoj prostoriji po tom osnovu, kao i da po prestanku zakupa nema pravo da traži naknadu za eventualno povećanu vrednost poslovne prostorije do koje je došlo usled investicije zakupca. S toga, iako je tužiocu Upravni odbor tuženog JP za stambene usluge „Dom“ Leskovac dozvolio da sopstvenim sredstvima izvrši adaptaciju ili izgradnju poslovnog prostora, što je tužilac sa BB učinio, tužiocu ne pripada pravo na vraćanje uloženih sredstava u objekat, jer je znao da je ugovorom o zakupu i dozvolom za adaptaciju i izgradnju objekta uskraćen u pravu na sticanje susvojine kao i na povraćaj uloženih novčanih sredstava.
Ostalim navodima revizije tužilac ponavlja navode istaknute u žalbi. Drugostepeni sud je ocenio sve žalbene navode tužioca koji su bili od značaja za pravilnu odluku o izjavljenoj žalbi i za svoju odluku je dao jasne i obrazložene razloge. Njima se ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane presude, zbog čega ti navodi nisu posebno obrazloženi.
Iz navedenih razloga, primenom člana 405. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Božidar Vujičić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić