![](/sites/default/files/grb-srb.png)
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2449/2020
28.10.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Marko Kljajević, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 7002/2019 od 13.01.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 28.10.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 7002/2019 od 13.01.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Beogradu P 2398/19 od 30.07.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da tužiocu na ime naknade troškova krivičnog postupka isplati iznos od 16.405.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 03.04.2019. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 37.500,00 dinara pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 7002/2019 od 13.01.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu P 2398/2019 od 30.07.2019. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11...55/14), pa je našao da revizija tužioca nije osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Ni u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba parničnog postupka, a nema ni povrede iz stava 1. istog člana, na koju se revizijom ukazuje.
Iz spisa predmeta proizilazi da među strankama nisu sporne činjenice koje su utvrđene uvidom u presudu Višeg suda u Beogradu, Posebnog odeljenja K-Po1 63/2010 od 15.05.2013. godine, kojom je ovde tužilac oglašen krivim za krivično delo iz člana 366. stav 5. u vezi stava 1. KZ za krivično delo iz člana 243. KZ kao i za produženo krivično delo iz člana 242. stav 2. KZ, zbog čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i 6 meseci; presudu Apelacionog suda u Beogradu, Posebno odeljenje Kž1Po1 7/14 od 13.11.2014. godine kojom je prema okrivljenom, ovde tužiocu odbijena optužba za krivično delo iz člana 243. KZ RS; rešenje Višeg suda u Beogradu, Posebno odeljenje K Po1 125/15 od 12.10.2015. godine, kojim je obustavljen krivični postupak prema ovde tužiocu, tamo kao okrivljenom, za krivično delo iz člana 359. stav 1. KZ RS; presudu Višeg suda u Beogradu, Posebno odeljenje K Po1 17/15 od 10.04.2017. godine kojom je ovde tužilac oslobođen od optužbe da je izvršio krivično delo iz člana 367. KZ u sticaju sa krivičnim delom iz člana 359. stav 3. KZ, te je odlučeno da troškovi krivičnog postupka u tom delu padaju na teret budžetskih sredstava; zahtev za naknadu troškova krivičnog postupka, ovde tužioca u predmetu K Po1 17/15 kojim je na ime nagrade i naknade za radnje preduzete od strane angažovanih branilaca traži isplatu troškova krivičnog postupka u iznosu od 36.196.500,00 dinara; rešenje Višeg suda u Beogradu, Posebno odeljenje za organizovani kriminal K.Po1 17/15 od 06.09.2018. godine kojim su ovde tužiocu dosuđeni troškovi krivičnog postupka na ime nužnih izdataka i nagrade za angažovanje izabranih branilaca u krivičnom postupku K Po1 17/15 u ukupnom iznosu od 19.783.500,00 dinara, koji iznos će biti isplaćen iz budžetskih sredstava, a preko dosuđenog iznosa, a do traženog iznosa od 36.196.500,00 dinara, zahtev ovde tužioca je odbijen. Prema datim razlozima u navedenom rešenju, ovde tužiocu nisu u celosti priznati troškovi postupka na ime radnji preduzetih od strane branilaca drugih okrivljenih, već mu je priznato 50% iznosa propisanih AT, zatim troškovi na ime pristupa na glavne pretrese na koje je pristupio branilac po službenoj dužnosti, troškovi na ime posete u pritvoru radi pripremanja odbrane preko tri posete mesečno, za koje je sud ocenio da su dovoljne za pripremanje odbrane, podnesci koje je sud ocenio da nisu bili nužni i potrebni, odnosno da se ne nalaze u spisima predmeta; rešenje Višeg suda u Beogradu, Posebno odeljenje za organizovani kriminal K Po1 17/15, Kv Po1 398/18 od 19.09.2018. godine, kojim je odbijena žalba ovde tužioca i njegovih branilaca koja je izjavljena protiv napred navedenog rešenja Višeg suda u Beogradu K Po1 17/15 od 06.09.2018. godine; rešenje Vrhovnog kasacionog suda KzzOK 29/18 od 24.12.2018. godine kojim je odbijen kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog, ovde tužioca, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Beogradu, Posebnog odeljenja za organizovani kriminal K Po1 17/15 od 06.09.2018. godine i Kv Po1 398/18 od 19.09.2018. godine u odnosu na povredu zakona iz člana 441. stav 4. u vezi člana 265. stav 1. i člana 261. stav 1. i 2. ZKP, dok je u odnosu na preostale povrede zakona zahtev odbačen: pravnosnažno rešenje Višeg suda u Beogradu, K Po1 43/11 od 05.09.2012. godine kojim su ovde tužiocu dosuđeni troškovi krivičnog postupka K Po1 43/11 u iznosu od 623.250,00 dinara koji se imaju isplatiti iz budžetskih sredstava; izvodi sa računa tužioca koji se vodi kod Banke Inteza AD Beograd za izvršenu isplatu iznosa od 19.783.500,00 dinara dana 12.02.2019. godine.
Kod takvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužbeni zahtev tužioca nije osnovan, pa su pravilnom primenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtev tužioca.
Odredbom člana 265. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11...35/19) određeno je da na teret budžetskih sredstava suda padaju troškovi krivičnog postupka iz člana 261. stav 2. tačka 1) – 6) ovog Zakonika, nužni izdaci okrivljenog i nužni izdaci i nagrada branioca i punomoćnika (član 103. stav 3), kao i nagrada veštaka i stručnog savetnika, u slučaju kada je protiv okrivljenog obustavljen krivični postupak, kada se optužba odbije, ili kada se okrivljeni oslobodi od optužbe. Stavom 6. istog člana propisano je da ako zahtev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stava 1. ovog člana ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od 3 meseca od dana podnošenja zahteva, okrivljeni i branilac imaju pravo da potraživanje ostvaruju u parničnom postupku protiv Republike Srbije.
Imajući u vidu uslove za potraživanje u parničnom postupku naknade na ime nužnih troškova za zastupanje u krivičnom postupku, predviđenih Zakonikom o krivičnom postupku, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižtestepeni sudovi pravilnom primenom člana 265. stav 6. tog zakonika zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za usvajanje tužbenog zahteva tužioca.
Naime, pravilna primena navedene zakonske odredbe podrazumeva da okrivljeni pravo na naknadu troškova nastalih u tom postupku može ostvariti u parničnom postupku protiv Republike Srbije, ali samo u slučaju kada njegov zahtev ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od 3 meseca od dana podnošenja zahteva.
U konkretnom slučaju u krivičnom postupku sud je pravnosnažno odlučio o zahtevu tužioca i u skladu sa ispostavljenim troškovnikom dosudio mu je troškove za koje je sud koji je sprovodio krivični postupak našao da su nužni i potrebni, dok je preko dosuđenog iznosa njegov zahtev odbio kao neosnovan. U svojim rešenjima sud koji je sproveo krivični postupak je dao razloge zbog kojih je doneta takva odluka, a tužilac je u krivičnom postupku iscrpeo sve mogućnosti donošenja odluke o naknadi troškova krivičnog postupka u delu u kome je njegov zahtev pravnosnažno odbijen, ali nije uspeo ni u postupku po redovnim, ni u postupku po vanrednim pravnim lekovima. O zahtevu tužioca pravnosnažno je odlučeno i to usvajanjem dela zahteva za naknadu troškova krivičnog postupka za koje je krivični sud našao da je isti osnovan, pa se konkretna situacija po pravilnom nalaženju nižestepenih sudova ne može podvesti pod odredbu člana 265. stav 6. ZKP koja se ima primeniti u slučaju kada zahtev okrivljenog za naknadu troškova krivičnog postupka nije bio usvojen, odnosno o podnetom zahtevu nije bilo odlučeno u roku od 3 meseca.
Dakle, o zahtevima za naknadu troškova krivičnog postupka nadležni sud je doneo odluke. Pravilnost i zakonitost donetih odluka kojima je tužilac nezadovoljan, potvrđena je u postupku kako po redovnim, tako i vanrednim pravnim lekovima, kako su to pravilno utvrdili i nižestepeni sudovi. Zakonitost odluka nadležnog krivičnog suda ne može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku, zbog čega su nižestepeni sudovi odlučili pravilnom primenom materijalnog prava, nalazeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primenu odredbe člana 265. stav 6. Zakonika o krivičnom postupku, što tužbeni zahtev tužioca u ovoj pravnoj stvari čini neosnovanim, pa je kao takav pravilno odbijen pobijanom odlukom.
Neosnovani su revizijski navodi tužioca da su nižestepeni sudovi učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 274. stav 1. ZPP, jer su nepravilno primenili odredbu člana 291. stav 2. ZPP, što je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
Ovo sa razloga što je odredbom člana 291. stav 2. ZPP propisano da predsednik veća može u toku pripremanja glavne rasprave, posle prijema odgovora na tužbu da donese presudu, ako utvrdi da među strankama nisu sporne činjenice i da ne postoje druge smetnje za donošenje odluke, a drugostepeni sud je pravilno zaključio da je prvostepeni sud postupio u svemu u skladu sa ovlašćenjima iz navedenog člana 291. stav 2. ZPP, jer je utvrdio da među strankama nisu sporne činjenice o postojanju svih navedenih pisanih dokaza koje je priložio tužilac - presuda i rešenja donetih u predmetnom krivičnom postupku. Tužena u odgovoru na tužbu nije osporila činjenice o postojanju navedenih pisanih dokaza koje je prezentirao tužilac, a na koje se pozivaju nižestepeni sudovi, već se suprotno navedenom pozvala na iste, navodeći da je rešenjima krivičnog suda pravnosnažno odlučeno o troškovima krivičnog postupka, zbog čega je osporila tužbeni zahtev tužioca.
Sa iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pobijanom odlukom pravilnom primenom materijalnog prava tužbeni zahtev tužioca odbijen kao neosnovan, pa je primenom člana 414. stav 1. ZPP odlučeno kao u izreci presude.
Predsednik veća-sudija,
Slađana Nakić Momirović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić