Rev2 2508/2021 3.19.1.25.1.4; 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2508/2021
12.05.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Gordane Komnenić i Dragane Mirosavljević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Tanja Simonović, advokat iz ..., protiv tuženog „Trace Srbija“ AD Niš, čiji je punomoćnik Marko Krstić, advokat iz ..., radi isplate uvećane zarade po osnovu minulog rada, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2956/2021 od 27.07.2021. godine, u sednici održanoj 12.05.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1 2956/2021 od 27.07.2021. godine, tako što se odbija, kao neosnovana žalba tužioca i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Vranju P1 582/19 od 11.05.2021. godine.

OBAVEZUJE SE tužilac da tuženom na ime troškova revizijskog postupka plati 12.000,00 dinara, u roku od osam dana od dana prijema presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vranju P1 582/19 od 11.05.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je, kao neosnovan zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime manje isplaćene naknade po osnovu minulog rada do pripadajuće, za period od 07.01.2015. godine do 31.05.2018. godine isplati pojedinačno opredeljene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate, bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženom na ime troškova postupka plati 52.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 2956/2021 od 27.07.2021. godine, stavom prvim izreke preinačena je prvostepena presuda i usvojen zahtev tužioca, tako što je obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenog dela uvećane zarade po osnovu minulog rada isplati pojedinačno opredeljene mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova postupka plati 90.704,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...18/20), Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod Preduzeća za puteve „Vranje“ sa sedištem u Vranju do 06.01.2015. godine, kada mu je radni odnos prestao otkazom ugovora o radu zbog nastupanja pravnih posledica otvaranja stečaja, primenom člana 176. stav 5. Zakona o radu i člana 77. i 136. stav 1. Zakona o stečaju. Ugovorom o radu M br. ... tužilac je zasnovao radni odnos sa poslodavcem „TRACE PZP Vranje“ DOO sa sedištem u Vranju, na istim poslovima radnog mesta „...“ od 07.01.2015. godine. Rešenjem Privrednog suda u Leskovcu St 25/2012 od 29.03.2012. godine otvoren je stečajni postupak nad Preduzećem za puteve „Vranje“ sa sedištem u Vranju. U stečajnom postupku navedeno preduzeće je prodato tuženom, prema ugovoru o kupoprodaji od 23.12.2014. godine. Članom 8. ugovora predviđeno je da kupac kupovinom osnivačkih prava ne postaje pravni sledbenik navedenog preduzeća. Dana 05.01.2015. godine, kada je uplaćena kupoprodajna cena, stečajni sud je rešenjem St 25/2012 obustavio stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, zbog prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica i postupak nastavio prema stečajnoj masi, radi namirenja stečajnimh poverilaca. Rešenjem Agencije za privredne registre od 29.01.2015. godine usvojena je registraciona prijava promene podataka kod Preduzeća za puteve „Vranje“ u stečaju, sa sedištem u Vranju u pogledu promene naziva, pravne forme, poslovnog imena, osnivačkog akta, zakonskih zastupnika, promene članova, prokure i osnovnog kapitala, tako što je brisano Preduzeće za puteve „Vranje“ u stečaju sa sedištem u Vranju i upisano „TRACE PZP“ Vranje DOO Vranje. Dana 02.08.2018. godine izvršena je statusna promena pripajanja privrednih društava „TRACE PZP“ Vranje DOO Vranje i „TRACE PZP“ Niš AD Niš i promenjen je naziv privrednog društva u „TRACE SRBIJA“ AD Niš.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio, kao neosnovan zahtev tužioca, sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju u pitanju prodaja pravnog lica u stečajnom postupku i da se na uslove i pravne posledice prodaje stečajnog dužnika primenjuju pravila propisana članom 136. Zakona o stečaju, sa kojih razloga nema mesta primeni odredaba Zakona o radu i člana 37. stav 1. tačka 5. Posebnog kolektivnog ugovora za delatnost putne privrede.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio zahtev tužioca, smatrajući da treba primeniti člana 37. stav 1. tačka 5. Posebnog kolektivnog ugovora za delatnost putne privrede, jer ova norma tužiocu daje veća prava i u saglasnosti je sa članom 108. stav 1. tačka 4. Zakona o radu. Ovo iz razloga što je nakon prodaje stečajnog dužnika došlo do promene osnivača tog društva, jer je vlasnička i upravljačka prava stekao kupac (tuženi), ali je stečajni dužnik zadržao svoj pravni subjektivitet i status pravnog lica, pa po oceni drugostepenog suda sledi da je ostvaren i kontinuitet u članstvu u Udruženju „PUTAR“ između PZP „Vranje“ kod koga je tužilac bio zaposlen i tuženog, kod koga je tužilac zasnovao radni odnos, te da sa ovih razloga tužiocu pripada pravo na uvećanu zaradu po osnovu vremena provedenog na radu kod poslodavca.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda osnovano se revizijom tuženog ukazuje da je zaključak drugostepenog suda zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Članom 1. Zakona o stečaju („Službeni glasnik RS“ br. 104/09 i 99/11), propisano je da se tim zakonom uređuju uslovi i način pokretanja i sprovođenja stečaja nad pravnim licima. Članom 132. stav 1. istog zakona propisano je da po donošenja rešenju o bankrotstvu, stečajni upravnik započinje i sprovodi prodaju celokupne imovine ili dela imovine stečajnog dužnika. Članom 135. istog zakona, propisano je da predmet prodaje može biti stečajni dužnik, kao pravno lice uz saglasnost odbora poverilaca i uz prethodno obaveštenje razlučnih i založnih poverilaca u skladu sa članom 133. stav 2. tog zakona, dok je članom 136. stav 1. istog zakona propisano da posle prodaje stečajnog dužnika, kao prvnog lica, stečajni postupak se u odnosu na stečajnog dužnika obustavlja, a stavom 3. istog člana da novac dobijen prodajom stečajnog dužnika, kao i imovina stečajnog dužnika iz stava 2. ovog člana ulazi u stečajnu masu u odnosu na koju se stečajni postupak nastavlja.

Kada se imaju u vidu napred citirane odredbe Zakona o stečaju, to sledi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u ovom slučaju kao merodavan propis primenjuje Zakon o stečaju, sa kojih razloga, nema mesta primeni člana 37. Posebnog kolektivnog ugovora za delatnost putne privrede, kao ni člana 108. stav 1. tačka 4. Zakona o radu, u odnosu na potraživanje tužioca, s obzirom na to da je za ostvarivanje ovog prava potrebno da su ispunjeni uslovi za isplatu uvećane zarade po osnovu minulog rada prema odredbama Zakona o radu, čija primena je u ovom slučaju isključena, jer je posledica prodaje stečajnog dužnika, kao pravnog lica ta da pravno lice koje je kupac nije pravni sledbenik stečajnog dužnika.

Stoga se osnovano revizijom tuženog ukazuje da tužilac ne može da zasniva osnovanost svog zahteva na odredbama Zakona o radu i Posebnog kolektivnog ugovora, jer je stečajni dužnik, kod koga je tužilac bio u radnom odnosu prodat, kao pravno lice u stečaju, sa kojih razloga se pravni subjektivitet tuženog ne izvodi iz pravnog subjektiviteta stečajnog dužnika, niti je tuženi svoj status stekao iz pravnog statusa ranijeg stečajnog dužnika, niti je nastao bilo kakvom statusnom promenom, tako da između subjekta u stečaju i tuženog, kao subjekta koji je nastao kupovinom, postoji razlika.

S obzirom na to da je odluka prvostepenog suda u vezi osnovanosti zahteva tužioca zasnovana na pravilnoj primeni materijalnog prava, to je Vrhovni kasacioni sud primenom člana 416. stav 1. ZPP, odlučio kao u stavu drugom izreke.

Odluku o troškovima revizijskog postupka Vrhovni kasacioni sud je doneo na osnovu člana 153, 154, 163. i 165. stav 2. ZPP, i obavezao tužioca da tuženom na ime troškova revizijskog postupka plati 12.000,00 dinara, koji se odnose na nagradu punomoćniku za sastav revizije, dok tuženom nisu dosuđeni troškovi na ime sudskih taksi, s obzirom da zahtev za naknadu nije opredeljen po vrsti i iznosu u skladu sa članom 163. stav 2. ZPP, sa kojih razloga je odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić