Rev 365/2021 3.19.1.25.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 365/2021
21.07.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u parnici tužilaca-protivtuženih Autonomne pokrajine Vojvodine, koju zastupa Pravobranilaštvo APV i Doma za stare i penzionere u Kuli, koga zastupaju Dragan Marković, advokat u ... i Boža Marković, advokat u ..., protiv tužene Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Subotici i tuženog-protivtužioca Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje iz Beograda, Direkcija pokrajinskog fonda Novi Sad, koga zastupa punomoćnik Nemanja Srzentić, advokat u ..., radi utvrđenja, odlučujući o revizijama tužilaca- protivtuženih, izjavljenim protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1406/20 od 16.09.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 21.07.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJAJU SE, kao neosnovane, revizije tužilaca-protivtuženih izjavljene protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1406/20 od 16.09.2020. godine.

ODBIJA SE zahtev tuženog-protivtužioca za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Somboru P 49/19 od 13.02.2020. godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac u Domu za stare i penzionere u Kuli kao investitor svojim sredstvima izgradio nekretninu na parceli broj 2851/12 upisanu u LN broj 5948 K.O. Kula, zemljište pod zgradom objektom površine 0,2a i 67m2, zemljište pod delom zgrade objektom površine 87m2 i zemljište uz zgradu objekat površine 39m2 ili ukupne površine 0,3a i 39m2, na kojoj je izgrađen objekat koji je upisan kao zgrada za zaštitu odraslih i starih – deo, a na kojim nepokretnostima je kao nosilac prava državne svojine upisana tužena Republika Srbija, a kao nosilac prava korišćenja držalac tuženi RF PIO, a koji objekat je deo građevinske i funkcionalne celine Doma za stare i penzionere u Kuli, da se utvrdi da pomenute nepokretnosti predstavljaju javnu svojinu tužioca Autonomne pokrajine Vojvodine, kao i zahtev tužilaca za naknadu troškova spora. Stavom drugim izreke, usvojen je protivtužbeni zahtev, pa je stavom trećim izreke utvrđeno da je RF PIO nosilac prava privatne svojine na nepokretnostima upisanim u LN broj 9246 K.O. Kula, sagrađene na kat. parceli 2851/8, zgrada broj 1 na adresi Maršala Tita broj 97a, zemljište pod zgradom objektom, površine 2a i 74m2, zemljište uz zgradu objekat površine 82m2, objekat izgrađen bez odobrenja za gradnju i na parceli broj 2851/9 – objekat broj 1 na adresi Maršala Tita, zemljište pod zgradom objektom površine 1a i 59m2, objekat preuzet iz zemljišne knjige, upisan kao javna svojina tužilaca-protivtuženih koji su dužni trpeti da se po osnovu presude upiše pravo svojine u javnoj knjizi u korist tuženog-protivtužioca u celosti. Stavom četvrtim izreke, tužioci-protivtuženi su obavezani da tuženom- protivtužiocu RF PIO na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 491.862,50 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1406/20 od 16.09.2020. godine, odbijene su žalbe tužilaca i potvrđena je navedena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude, blagovremene i dozvoljene revizije izjavili su tužioci – protivtuženi, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi – protivtužilac je blagovremeno dostavio odgovor na reviziju u kome je osporio iznete revizijske navode i predložio da se revizije tužilaca odbiju kao neosnovane. Troškove revizijskog postupka opredeljeno je tražio.

Odlučujući o izjavljenim revizijama na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' 72/11...18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizije nisu osnovane.

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Revizijama se ne ukazuje na postojanje drugih bitnih povreda koje bi mogle biti revizijski razlog u smislu člana 407. ZPP.

U nižestepenim postupcima utvrđeno je da je prema sadašnjem stanju u katastru tužilac – protivtuženi Dom za stare i penzionere Kula (u daljem tekstu: Dom) izgrađen na parcelama broj 2851/8, 2851/9, 2851/12 i 2851/13 KO Kula. Na parcelama broj 2851/8 i 2851/9, kao nosilac prava javne svojine upisan je tužilac – protivtuženi Autonomna pokrajina Vojvodina, a kao korisnik tužilac – protivtuženi Dom. Na parceli broj 2581/13 kao nosilac prava svojine upisana je tužena Republika Srbija, a kao korisnik Fond stambenih zgrada Opštine Kula (na toj parceli se nalazi deo zgrade Doma u površini od 4m2), dok se preostali deo zgrade u površini od 2a i 71m2 nalazi na parceli broj 2851/12 na kojoj je na zemljištu i na zgradi kao nosilac prava svojine upisana tužena Republika Srbija, a kao držalac tuženi-protivtužilac RF PIO.

Zgrada za potrebe Doma izgrađena je 1988. godine na parcelama 2851/10. 2851/11 i 2851/12 udruženim sredstvima SIZ PIO, SIZ za socijalnu zaštitu Vojvodine, SIZ za socijalnu zaštitu Kula i Opštinskog udruženja boraca, a investitor je bio SIZ PIO Kula (pravni prethodnik tuženog – protivtužioca RF PIO). Skupština SIZ PIO je 25.11.1988. godine donela Odluku kojom je objekat ustupila Domu bez naknade, a koja odluka nije knjižno sprovedena. Veštačenjem je utvrđeno da finansijska ulaganja SIZ PIO Kula u objekte Doma, u periodu od 1987. do 1990. godine, na dan 01.12.2017. godine, iznose 334.126,40 evra. Izgrađeni objekti nisu ispunjavali odgovarajuće normative i standarde, zbog čega je Dom 2000. godine uputio zahtev za rešavanje ovog pitanja Ministarstvu za socijalna pitanja. Donet je zaključak da je potrebno srušiti najstariji deo objekta i Ministrarstvo je odobrilo izgradnju novog objekta na parceli 2851/12. Privremeno odobrenje za izgradnju izdato je protivtužiocu – tuženom RF PIO, a nakon izvedenih radova i upotrebna dozvola izdata je protivtužiocu – tuženom RF PIO. Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike (tada Ministarstvo za socijalna pitanja) obezbedilo je finansijska sredstva za izgradnju, a poslove na izgradnji novog objekta sproveo je Dom u periodu od 2004. godine do 2006. godine angažovanjem izvođača radova GP „Blaško“ iz Kule. Građevinske situacije su potpisivali izvođač radova i direktor Doma sa nadzornim organom. Izvedeni radovi su isplaćeni tako što je Ministarstvo prebacivalo sredstva na račun Doma, a Dom ih je potom prebacivao na račun izvođača. Veštačenjem je utvrđen procenat učešća u ulaganju novoizgrađenog objekta SIZ PIO koji iznosi 39,93%, a Ministarstava 69,72% u oba pomenuta perioda. Dom nigde nije naveden kao investitor, niti je navedeno da je vršio plaćanje.

Pre početka gradnje, između Opštine Kula, kao zakupodavca i JP Zavod za izgradnju Kula, kao zakupca, zaključen je ugovor o davanju u zakup građevinskog zemljišta bez naknade od 13.10.2004. godine, parcela 2851/7, 2851/8 i 2851/9, radi legalizacije izgrađenih objekata Doma. JP Zavod za izgradnju i Dom su zaključili ugovor o prenosu prava korišćenja od 13.09.2004. godine na parcelama 2851/7, 2851/8 i 2851/9, na osnovu koga se Dom uknjižio kao nosilac prava korišćenja. U ovom postupku doneta je pravnosnažna presuda kojom je utvrđeno da ugovor o prenosu prava korišćenja od 13.09.2004. godine nije ništav.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su stanovišta da nema osnova da se na novoizgrađenom objektu za potrebe Doma na parceli 2851/12 utvrdi javna svojina AP Vojvodine, kao njegovog osnivača, primenom odredbe člana 22. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Dom se prema Zakonu o planiranju i izgradnji („Sl. glasnik RS“, br. 2003/06) ne može smatrati investitorom novoizgrađenog objekta, jer su sredstva za izgradnju obezbeđena od strane Ministarstva za socijalna pitanja, a izdate dozvole glase na tuženog – protivtužioca RF PIO, koji je bio vlasnik srušenog objekta. Dom se u dokumentaciji navodi kao naručilac radova, dok AP Vojvodina, kao njegov osnivač, ni u kom vidu nije učestvovala u gradnji.

Zahtev za utvrđenje prava javne svojine u korist AP Vojvodina nije osnovan ni primenom odredbe člana 3. stav 2. Zakona o javnoj svojini. Novoizgrađeni objekat koji koristi Dom predstavlja stvar koja je ustupljena organizaciji obaveznog socijalnog osiguranja od strane Republike, pa se ista u smislu navedene odredbe Zakona o javnoj svojini, ne smatra javnom svojinom AP Vojvodine.

U pogledu osnovanosti protivtužbenog zahteva, nižestepeni sudovi su stanovišta da je tuženi – protivtužilac na objektima koji su predmet protivtužbenog zahteva stekao pravo svojine građenjem na osnovu člana 22. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. U konkretnom slučaju u vreme kada je gradnja objekata vršena (između 1986. i 1990. godine) svojinska prava društveno- pravnih lica bila su uređena Ustavom SFRJ iz 1974. godine i Zakonom o udruženom radu iz 1976. godine. Po tim propisima društveno-pravna lica su mogla da stiču samo prava korišćenja na sredstvima u društvenoj ili državnoj svojini. Izmenama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima iz 1996. godine, stvoren je pravni osnov da društveno-pravna lica stiču pravo svojine. Postojeće zgrade Doma na parcelama koje su predmet protivtužbenog zahteva izgrađene su sredstvima koja je obezbedio SIZ PIO Kula, pravni prethodnik tuženog-protivtužioca RF PIO. Stoga nižestepeni sudovi usvajaju protivtužbeni zahtev. U sličnom činjeničnom i pravnom utvrđenju već se izjasnio Vrhovni kasacioni sud u presudi Rev 593/14 od 16.10.2014. godine.

Revizijom se osporava izneto stanovište nižestepenih sudova. Revident smatra da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da Dom nije investitor gradnje. Objekat je izgrađen za potrebe Doma, a sredstva za izgradnju obezbeđena su na njegov zahtev od strane nadležnog ministarstva. Formalno nepostojanje razlike u propisima između investitora i finansijera, ne može suštinski pobiti tu razliku. Pokrajina je osnivač Doma koji je korisnik sporne nekretnine pa ista prema odredbi čl. 72. stav 5. alineja 1. Zakona o javnoj svojini predstavlja javnu svojinu. Nepravilna je odluka i o protivtužbenom zahtevu, jer Zakon o javnoj svojini kao uslov za utvrđivanje statusa javne svojine ne postavlja uslov načina gradnje nego samo status korisnika nekretnine.

Revizija nije osnovana.

Nasuprot revizijskim navodima, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo. Pokrajina ne može steći pravo javne svojine na osnovu toga što je osnivač Doma za stare i penzionere koji je korisnik predmetne nepokretnosti. Dom za stare i penzionere Kula, korisnik je predmetnih nekretnina kao ustanova socijalne zaštite. Zakon o javnoj svojini u članu 3. definiše predmet javne svojine. Stavom 2. propisano je da se pod javnom svojinom ne smatraju stvari organizacija obaveznog socijalnog osiguranja. Stoga ne stoje revizijski navodi da predmetne nepokretnosti predstavljaju javnu svojinu shodno statusu korisnika nekretnine. Tužioci- protivtuženi su istakli i zahtev da se utvrdi pravo svojine pokrajine na novoizgrađenom objektu po osnovu građenja, na osnovu člana 22. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Međutim, nema dokaza da je novoizgrađeni objekat izgrađen njihovim sredstvima. Republika Srbija je preko nadležnog ministarstva finansirala izgradnju novog objekta i na taj način je stekla pravo svojine. Svrha ulaganja, pored ostalog je bila i da se omogući osiguranicima Doma za stare i penzionere da koriste objekat za svoje potrebe ali i po kriterijumima koji su bili utvrđeni posebnim propisima i koji su po osiguranike bili povoljniji od opštih – tržišnih. Stoga ne stoje navodi revidenta da je Dom za stare i penzionere suštinski bio investitor. U konkretnom slučaju, po Zakonu o sredstvima u svojini Republike Srbije (''Službeni glasnik RS'' 53/95, 54/96, 32/97, 44/99 i 101/2005), Republika Srbija je upisala pravo svojine na spornim objektima u javnim knjigama.

Na nepokretnostima koje su predmet protivtužbenog zahteva, nesporno je utvrđeno da su iste izgrađene sredstvima koja je obezbedio SIZ PIO Kula, pravni prethodnik tuženog-protivtužioca RF PIO. Međutim, Autonomna pokrajina Vojvodina, ne može imati jači pravni osnov za sticanje javne svojine u konkretnom slučaju od tuženog-protivtužioca. Ovo zbog toga što upravo Zakon o javnoj svojini propisuje da se pod javnom svojinom ne smatraju stvari organizacija obaveznog socijalnog osiguranja. Upravo u ovom slučaju, tuženi-protivtužilac jeste organizacija obaveznog socijalnog osiguranja i sredstva koja on koristi ne mogu biti u javnoj svojini, tim više, što su objekti i građeni upravo sredstvima koja su prikupljena na način kako je to napred navedeno. To što je pravni prethodnik tuženog – protivtužioca sredstva uložio bespovratno i bez namere da stiče pravo svojine ne znači da je postojala namera da se sredstva poklone ili pozajme. Pitanje svojine se otvara kasnije u drugim društveno-političkim i ekonomskim uslovima i u vreme važenja drugačijih propisa kada je dovedena u pitanje svrha uloženih sredstava. Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi- protivtužilac stekao pravo svojine na objektima po osnovu građenja, a sve na osnovu člana 22. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.

Sledom navedenog, Vrhovni kasacioni sud je, primenom člana 414. stava 1. ZPP, odlučio kao u prvom stavu izreke.

Na osnovu člana 165. stav 1. ZPP odbijen je zahtev tuženog – protivtužioca za naknadu troškova revizijskog postupka, jer sastav odgovora na reviziju nije potreban radi vođenja parnice u smislu člana 154. ZPP, pa je odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić