Rev2 2501/2022 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2501/2022
15.03.2023. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., koju zastupa Miloš Kukureković, advokat iz ..., protiv tužene Opštine Kosovo Polje, koju zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Prištine, radi isplate razlike zarade i troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 5307/21 od 01.12.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 15.03.2023. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČAVA SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1 5307/21 od 01.12.2021. godine u prvom i drugom stavu izreke, tako što se ODBIJA kao neosnovana žalba tužene i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 83/20 od 08.09.2021. godine u prvom i drugom stavu izreke.

OBAVEZUJE SE tužena da tužilji na ime troškova revizijskog postupka isplati iznos od 18.000,00 dinara u roku od 8 dana od prijema presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Leskovcu P1 83/20 od 08.09.2021. godine, prvim stavom izreke, usvojen je tužbeni zahtev, pa je obavezana tužena da tužilji na ime naknade štete u visini razlike između pripadajuće i isplaćene zarade za period od 31.12.2016. godine do 31.12.2019. godine isplati iznos od 49.050,69 dinara, a u pojedinačno označenim mesečnim iznosima i zakonskom zateznom kamatom od njihove dospelosti do isplate. Drugim stavom izreke usvojen je tužbeni zahtev pa je obavezana tužena da tužilji na ime naknade štete u visini razlike između pripadajućeg i isplaćenog dodatka na zaradu prema zaključku Vlade RS 05 br. 120335/2007-14 od 25.12.2008. godine za period od 31.12.2016. godine do 31.12.2019. godine isplati ukupan iznos od 27.262,43 dinara, a u pojedinačno označenim mesečnim iznosima i zakonskom zateznom kamatom od njihove dospelosti do isplate. Trećim stavom izreke usvojen je tužbeni zahtev pa je obavezana tužena da tužilji na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada za period od 31.12.2016. godine do 31.12.2019. godine isplati ukupan iznos od 134.800,00 dinara, a u pojedinačnim mesečnim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom do njihove dospelosti do isplate. Četvrtim stavom izreke obavezana je tužena da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 73.422,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 57.500,00 dinara od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 5307/21 od 01.12.2021. godine, prvim stavom izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 83/20 od 08.09.2021. godine u prvom stavu izreke tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužilji na ime naknade štete u visini razlike između minimalne zarade i isplaćene zarade isplati pojedinačno označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom za period od 01.01.2017. godine do 31.10.2019. godine. Drugim stavom izreke preinačena je presuda Osnovnog suda u Leskovcu P1 83/20 od 08.09.2021. godine u drugom stavu izreke tako što je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužilji na ime naknade štete u visini razlike između pripadajućeg i isplaćenog uvećanja zarada prema Zaključku Vlade Republike Srbije 05 br. 120-335/2007-14 od 25.12.2008. godine isplati pojedinačno označene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom od njihove dospelosti do isplate, za period od 01.01.2017. godine do 31.10.2019. godine. Trećim stavom izreke prvostepena presuda je ukinuta u trećem i četvrtom stavu izreke i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je shodno članu 403. stav 2. tačka 2. ZPP blagovremeno izjavila reviziju kojom je ukazala na pogrešnu primenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji shodno članu 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11...18/20), Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je kod tužene u radnom odnosu na poslovima i radnim zadacima ... . Rešenjem tužene od 13.03.2019. godine tužilji je određen koeficijent za obračun i isplatu plate 10,05 i ista je obračunavana i isplaćivana po navedenom rešenju. Tako utvrđena zarada po osnovu radnog angažovanja zaposlenih na Kosovu i Metohiji uvećana je za 50% na osnovu Zaključka Vlade Republike Srbije 05 br. 120-335/2007-14 donetog dana 25.12.2008. godine. Nalazom i mišljenjem veštaka finansijske struke tražena razlika zarade utvrđena je u visini razlike između minimalne i osnovne zarade za period od 01.01.2017. godine do 31.10.2019. godine u visini od 49.050,69 dinara, kao i razlika u visini takozvanog „kosovskog dodatka“ za isti period u iznosu od 27.262,43 dinara.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ocenio da je protivno članu 111. stav 1. Zakona o radu, kojim je propisano da zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i puno radno vreme, odnosno radno vreme koje se izjednačava sa punim radnim vremenom, u spornom periodu tužena tužilji isplaćivala zaradu nižu od minimalne, a da nije dokazala da tužilja nije postizala standardni učinak ili da nije radila puno radno vreme, pa je ocenio da je zahtev za isplatu razlike zarade između isplaćene do minimalne osnovan u skladu sa članom 2. stav 1. i 2. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama u vezi sa Konvencijom broj 131 Međunarodne organizacije rada i Protokola broj 136 o utvrđivanju minimalnih dnevnica.

Razmatrajući zahtev za isplatu uvećane zarade prema Zaključku Vlade Republike Srbije od 25.12.2008. godine, prema kome je plata, odnosno zarada zaposlenih u državnim organima, organima lokalne samouprave, javnim službama i javnim službama i javnim preduzećima čiji je osnivač Republika Srbija, odnosno lokalna samouprava na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija od januara 2009. godine uvećana za 50%, prvostepeni sud je ocenio da je osnovan i deo zahteva za isplatu razlike između minimalne zarade i zarade uvećane u skladu sa navedenom odlukom izvršnog organa vlasti Republike Srbije, pa je tužbeni zahtev definisan saglasno nalazu veštaka ekonomsko finansijske struke usvojio, drugim stavom izreke svoje presude.

Na oba sporna potraživanja primenom člana 110. stav 1. Zakona o radu, kojim je propisano da se zarade isplaćuju u rokovima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu, najmanje jednom mesečno, a najkasnije do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec, u vezi sa članom 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zakonsku zateznu kamatu dosudio od dospelosti mesečnih potraživanja (od poslednjeg dana u mesecu za prethodni mesec) pa do isplate.

Polazeći od toga da je prijemom takozvanog „kosovskog dodatka“ tužilja u spornom periodu ostvarila platu veću od minimalne, drugostepeni sud je ocenio da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava, pa je shodno članu 394. stav 1. tačka 4. ZPP ožalbenu odluku preinačio i tužbeni zahtev za isplatu razlike zarade od isplaćene do minimalne i za isplatu zarade uvećane prema Zaključku Vlade Republike Srbije u tom delu odbio kao neosnovan.

Vrhovni kasacioni sud nije prihvatio stanovište drugostpenog suda, jer je ocenio da je ono zasnovano na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Shodno Zakonu o platama službenika i nameštenika u organima autonomne pokrajine i lokalne uprave („Službeni glasnik RS“ broj 113/17 i 86/19), u članu 5. stav 2. regulisano je pravo na isplatu minimalne zarade. Osim toga, prema Zaključku Vlade Republike Srbije 05 br. 120-335/2007-14 od 25.12.2008. godine i Zakonu o budžetu Republike Srbije, tužilji pripada pravo na uvećanje pripadajuće zarade u visini od 50% mesečno. Prema nalazu sudskog veštaka, shodno utvrđenom koeficijentu tužilji je plata obračunata u manjem iznosu od minimalne zarade i na taj iznos ista je uvećana za 50% mesečno. Takav obračun protivan je citiranim propisima. Tužilja ima pravo na isplatu minimalne zarade i na uvećanje od 50% obračunato na taj iznos. Isplaćena ukupna zarada tužilje u spornom periodu manja je od iznosa koji se dobija obračunom i primenom minimalne zarade uz uvećanje iste za 50% mesečno, saglasno čemu je zaključak drugostepenog suda zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

U skladu sa datom pravnom argumentacijom, primenom člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Odluka o troškovima revizijskog postupka doneta je na osnovu člana 165. stav 2. u vezi sa članom 153. stav 1. članom 154. stav 1. i članom 163. stav 1. i 2. ZPP, a njihova visina je odmerena u iznosu od 18.000,00 dinara za sastav revizije od strane punomoćnika iz reda advokata, primenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Predsednik veća-sudija

Jelica Bojanić Kerkez,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić