Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1677/2023
14.06.2023. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužioca AA iz sela ..., Opština Bujanovac, čiji je punomoćnik Jelena Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog JP „Komunalac“ Bujanovac, čiji je punomoćnik Miodrag Krstić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 99/2022 od 14.12.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 14.06.2023. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 99/2022 od 14.12.2022. godine u preinačujućem delu.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 99/2022 od 14.12.2022. godine, stavom prvim izreke, potvrđena je presuda Osnovnog suda u Bujanovcu P1 35/21 od 25.10.2022. godine u stavovima prvom i četvrtom izreke i žalba tuženog u tom delu odbijena kao neosnovana. Stavovima drugim, trećim i četvrtim izreke, navedena prvostepena presuda preinačena je u stavovima drugom, trećem i petom izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obaveže da mu za period od 05. septembra 2016. godine do 05. septembra 2019. godine, na ime manje isplaćene naknade troškova za topli obrok isplati iznos od 67.466,30 dinara, i na ime manje isplaćene naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 115.538,30 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne opredeljene iznose. Stavom petim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Protiv navedene presude u delu kojim je prvostepena presuda preinačena, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o posebnoj po članu 404. ZPP.
Ispitujući pravnosnažnu presudu donetu u drugom stepenu u pobijanom delu, u skladu sa odredbama čl.403. stav 2. tačka 2. i 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...18/20), Vrhovni sud je utvrdio da je revizija neosnovana.
U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tuženog na radnom mestu ..., počev od 29. decembra 1992. godine, na neodređeno vreme. Sporna prava tužilac zasniva na ugovoru o uređenju međusobnih odnosa iz radnog odnosa koji su stranke zaključile dana 12. maja 2015. godine, a po kom tužilac ima pravo na sporne naknade u visini određenoj Pravilnikom o zaradi, naknadi zarade i drugih primanja u preduzeću. Tuženi je doneo Pravilnik o zaradama, naknadi zarade i drugim primanjima dana 06. aprila 2015. godine, te izmene i dopune ovog Pravilnika na dane 29. maja 2015. godine i 05. aprila 2019. godine, u skladu sa kojim opštim aktima je veštak izvršio obračun ukupne visine spornog potraživanja.
Sa polazištem na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da tužilac osnovano potražuje manje isplaćenu naknadu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom, jer tuženi ovu naknadu u utvrđenim iznosima nije tužiocu isplatio, a odlukom od 13. maja 2016. godine je priznato pravo na tražene isplate.
Drugostepeni sud nije prihvatio izneto pravno stanovište, pozivajući se na odredbe članova 1-4 Zakona o privremenom uređivanju osnovice za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava („Sl. glasnik RS“, br.116/14 - stupio na snagu 28. oktobra 2014. godine), kojima je ograničeno povećanje primanja iz radnog odnosa u javnom sektoru. Za prava tužioca merodavne su imperativne odredbe Zakona o javnim preduzećima i obavljanju delatnosti od opšteg interesa („Sl. glasnik RS“, br.25/00...123/07) i Zakona o javnim preduzećima („Sl. glasnik RS“, br.119/12...44/14), kao i Uredba o načinu i kontroli obračuna isplate zarada u javnim preduzećima koju je Vlada RS donela na osnovu ovlašćenja iz navedenih zakona. Tužilac je u spornom periodu ostvario prava na naknadu za topli obrok i regres za korišćenje godišnjeg odmora prema Programu, koji je tuženi doneo uz saglasnost osnivača i veća prava mu ne pripadaju.
Razlozi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava nisu osnovani.
Tuženi je korisnik budžetskih sredstava, pa se na njega osim Zakona o privremenom uređivanju osnovice za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava koji se primenjuju u spornom periodu, merodavne i odredbe Zakona o budžetu i Zakona o budžetskom sistemu, pa obaveze koje preuzima moraju odgovarati aproprijaciji koja mu je odobrena za tu namenu u odgovarajućoj budžetskoj godini (član 54. Zakona o budžetskom sistemu). Kod budžetskog finansiranja plata kod tuženog nije moguće primeniti korektivno pravilo iz člana 8. stav 2. Zakona o radu, jer je upravo zakonom uređen način utvrđivanja osnovica za plate. Zbog toga, i po shvatanju ovog suda, odredbe Posebnog kolektivnog ugovora donete nakon stupanja na snagu Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, ništave su i kao takve ne mogu da proizvode pravno dejstvo (PKU ne može biti suprotan zakonu na osnovu člana 103. ZOO u vezi člana 240. Zakona o radu), zbog čega je drugostepeni sud pravilno presudio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev.
Iz iznetih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Jelica Bojanić Kerkez,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić