Rev2 1453/2023 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1453/2023
15.06.2023. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Dragane Boljević, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Milenko Todoreskov advokat iz ..., protiv tužene Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ iz Srbobrana, čiji je punomoćnik Srđan Lakić advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3745/22 od 07.12.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 15.06.2023. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3745/22 od 07.12.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vrbasu P1 844/2020 od 08.06.2022. godine, u prvom stavu izreke usvojen je tužbeni zahtev. U drugom stavu izreke obavezana je tužena da tužilji isplati, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od 01.12.2017. godine do 31.10.2020. godine, iznos od 56.781,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 14.07.2021. godine do isplate, kao i iznos od 16.365,87 dinara na ime posebno obračunate zakonske kamate do 13.07.2021. godine. U trećem stavu izreke obavezana je tužena da tužilji isplati na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 01.12.2017. godine do 31.10.2020. godine, iznos od 79.407,07 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 14.07.2021. godine do isplate, kao i iznos od 19.134,36 dinara na ime posebno obračunate zakonske kamate do 13.07.2021. godine. U četvrtom stavu izreke odbijen je zahtev tužilje za oslobađanje od plaćanja sudskih taksa. U petom stavu izreke obavezana je tužena da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 103.548,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke o troškovima do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3745/22 od 07.12.2022. godine, u prvom stavu izreke odbijena je žalba tužilje, a usvojena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila da se tužena obaveže da joj isplati, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od 01.12.2017. godine do 31.10.2020. godine, iznos od 56.781,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 14.07.2021. godine do isplate, kao i iznos od 16.365,87 dinara na ime posebno obračunate zakonske kamate do 13.07.2021. godine, na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 01.12.2017. godine do 31.10.2020. godine iznos od 79.407,07 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 14.07.2021. godine do isplate, kao i iznos od 19.134,36 dinara na ime posebno obračunate zakonske kamate do 13.07.2021. godine. U drugom stavu izreke preinačeno je rešenje o troškovima postupka tako što je odbijen zahtev tužilje za naknadu troškova parničnog postupka. U trećem stavu izreke obavezana je tužilja da tuženoj naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 43.047,50 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji u skladu sa članom 403. stav 2. tačka 2. i članom 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužilja je podnetom tužbom tražila isplatu naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 01.12.2017. godine do 31.10.2020. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilji je u spornom periodu isplaćena plata obračunata množenjem koeficijenta njenog radnog mesta sa osnovicom. Kada je tako obračunata plata bila niža od minimalne zarade tužena je vršila korekciju do iznosa minimalne zarade. U obračunskim listama za tužilju nisu posebno iskazane naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, niti je posebno iskazan deo koeficijenta koji se odnosi na ove naknade. Tužena u spornom periodu nije organizovala ishranu za svoje zaposlene.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud je, pravilnom primenom materijalnog prava, preinačio prvostepenu presudu.

Prema članu 187. stav 3. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 88/17 ... 129/21), tužiljina plata, naknade i druga primanja utvrđuju se i obračunavaju prema propisima kojima se utvrđuju plate, naknade i druga primanja zaposlenih u javnim službama. Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 88/17 ... 129/21), pored ostalog, propisano je da osnovicu za obračun i isplatu plata utvrđuje Vlada Republike Srbije, osim za predsednika Republike, narodne poslanike i imenovana, postavljena i zaposlena lica u službama predsednika Republike i Narodne Skupštine (član 3. stav 1) i da koeficijent koji izražava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu u sebi sadrži dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora (član 4. stav 1. i 2). Koeficijenti za obračun plata zaposlenih u javnim službama koje se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave utvrđeni su Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama koju je Vlada Republike Srbije donela na osnovu člana 8. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama.

Odredbom člana 118. Zakona o radu propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, pored ostalog i za ishranu u toku rada, ako poslodavac to pravo nije obezbedio na drugi način (tačka 5) i za regres za korišćenje godišnjeg odmora (tačka 6). Prema članu 2. stav 2. tog zakona, njegove odredbe primenjuju se i na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama ako zakonom nije drukčije određeno.

Sledstveno izloženom, supsidijerna primena Zakona o radu propisana je samo za slučaj kada položaj, prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u državnim organima i javnim službama nisu posebnim zakonom uređeni na drugačiji način. Kako je odredbom člana 4. stav 2. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama propisano da koeficijent za obračun i isplatu plate sadrži i dodatak za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, to navedena odredba posebnog zakona isključuje primenu člana 118. stav 1. tačke 5. i 6. Zakona o radu. Pravo na naknadu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora nije predviđeno ni posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u javnim službama, a ni posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama, domovima učenika, koji utvrđuje pravo zaposlenih u tim ustanovama na isplatu plate u visini minimalne zarade. S obzirom da je tužilji naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u spornom periodu isplaćivana kroz koeficijent za obračun njene plate, ne pripada joj pravo na dodatnu isplatu ovih naknada koju potražuje podnetom tužbom, bez obzira na činjenicu da joj je isplaćena minimalna zarada.

Iz navedenih razloga, nisu osnovani navodi revidenta o pogrešnoj primeni materijalnog prava, zbog čega je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić