Rev 12377/2022 3.19.1.25.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 12377/2022
22.11.2023. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Tatjane Miljuš i Jasmine Stamenković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Stefan Ružić, advokat iz ..., protiv tužene BB iz ..., čiji je punomoćnik Aleksandar Cvetanović, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova i regresa, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Leskovcu Gž 596/21 od 21.03.2022. godine, u sednici održanoj dana 22.11.2023. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Leskovcu Gž 596/21 od 21.03.2022. godine, kao o izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Višeg suda u Leskovcu Gž 596/21 od 21.03.2022. godine.

ODBIJA SE zahtev tužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Leskovcu P 4020/20 od 22.10.2020. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezana tužena da mu, na ime regresa, isplati 19.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 27.09.2017. godine do konačne isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan veći deo tužbenog zahteva tužioca preko iznosa od 19.000,00 dinara dosuđenog stavom prvim izreke, do traženog iznosa od 32.728,00 dinara na ime regresa i zahtev tužioca da se obaveže tužena da mu isplati 1.400 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate sa domicilnom kamatom od 21.04.2011. godine do konačne isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 33.060,00 dinara i to u slučaju docnje sa kamatom od docnje do isplate.

Presudom Višeg suda u Leskovcu Gž 596/21 od 21.03.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u stavu trećem izreke prvostepene presude, tako što je obavezana tužena da tužiocu na ime troškova postupka isplati 28.300,00 dinara, u slučaju docnje sa kamatom od momenta padanja u docnju do konačne isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom, na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku, radi ujednačavanja sudske prakse.

Tužena je dala odgovor na reviziju, uz zahtev za naknadu troškova.

Prema članu 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br.72/11...10/23-drugi zakon), revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava prvog ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija (stav dva).

Predmet tužbenog zahteva je isplata iznosa od 1.400 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate sa traženom kamatom na ime sticanja bez osnova i isplate iznosa od 32.728,00 dinara na ime regresa. O tužbenom zahtevu nižestepeni sudovi su odlučili, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primenom relevantnog materijalnog prava. Prema stanovištu nižestepenih sudova zahtevu tužioca na ime sticanja bez osnova ne može se pružiti pravna zaštita primenom člana 210. u vezi člana 214. Zakona o obligacionim odnosima, jer se zasniva na simulovanom pravnom poslu (simulovanom ugovoru o kupoprodaji između tužioca i tužene) koji ima drugu pozadinu (jemčenje tužene za dug sina tužene prema tužiocu), do čije realizacije nije došlo, a tužena nije primila od tužioca novac koji je naveden u predugovoru o kupoprodaji, zbog čega su našli da se nije neosnovano obogatila na račun tužioca, a ni primenom člana 988. u vezi člana 997. ZOO (ugovor o jemstvu) jer između tužioca i tužene nije zaključen ugovor o jemstvu u smislu navedene zakonske odredbe. Kada je reč o zahtevu tužioca na ime regresa (koji zahtev se odnosi na troškove parničnog postupka iz pravnosnažno okonačne parnice P 2587/14 u korist trećeg lica VV protiv ovde parničnih stranaka kao tuženih, koje je tužilac u izvršnom postupku isplatio poveriocu u ukupnom iznosu od 38.000,00 dinara) nižestepeni sudovi su našli da se ovom tužbenom zahtevu ne može pružiti pravna zaštita preko dosuđenog iznosa od 19.000,00 dinara do traženog iznosa od 32.728,00 dinara primenom člana 414. ZOO, imajući u vidu da se u toj parnici i tužilac i tužena bili solidarni dužnici obaveze isplate troškova parničnog postupka u iznosu od 38.000,00 dinara tužiocu u toj parnici. Kako odluka u sporovima sa ovakvim tužbenim zahtevom zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja, to odluke nižestepenih sudova kojima je eventualno drugačije odlučeno o istom pravnom pitanju, ne predstavljaju nužno i različito postupanje suda u istoj pravnoj stvari. Razlozi revizije se delom odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog čega se posebna revizija ne može izjaviti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, jer ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenje prava. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Na osnovu člana 404. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da izjavljena revizija nije dozvoljena.

Odredbom člana 468. stav 1. ZPP propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Po članu 479. stav 6. ZPP protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.

Tužba u ovoj parnici podneta je 26.12.2017. godine radi isplate štete, a vrednost predmeta spora je 1.716 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Kako je pobijanom drugostepenom presudom odlučeno u sporu male vrednosti u kome je prema članu 479. stav 6. ZPP isključeno pravo na izjavljivanje revizije, to je revizija tužioca nedozvoljena.

Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Zahtev tužene za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan, jer nisu bili nužni za vođenje ove pranice u smislu člana 154. stav 1. ZPP.

Na osnovu člana 165. stav 1. Zakona parničnom postupku odlučeno je kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić