Prev 889/2023 3.19.1.25.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Prev 889/2023
31.08.2023. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš, Mirjane Andrijašević, Zorana Hadžića i Ivane Rađenović, članova veća, u parnici po tužbi tužioca „Nestor – šped“ DOO Priboj, čiji je punomoćnik Sanja Slović, advokat u ..., protiv tužene „ProCredit Bank“ AD Beograd, radi utvrđenja ništavosti i isplate stečenog bez osnova, vrednost predmeta spora 12.500,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 4Pž 3245/22 od 19.01.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 31.08.2023. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 4Pž 3245/22 od 19.01.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca, izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 4Pž 3245/22 od 19.01.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog apelacionog suda 4Pž 3245/22 od 19.01.2023. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Privrednog suda u Beogradu 35P 7252/2021 od 26.01.2022. godine kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca da se utvrdi da je ništava odredba druge rečenice člana 2. Ugovora o kreditu broj ... zaključenog dana 13.10.2014. godine, sadržine bliže navedene u izreci i odbijen zahtev tužioca da se obaveže tužena da tužiocu isplati iznos od 12.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.10.2014. godine do konačne isplate, te kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv drugostepene presude tužilac izjavljuje reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Ocenjujući ispunjenost uslova za dozvoljenost revizije tužioca, izjavljene na osnovu člana 404. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23), Vrhovni sud je našao da u ovoj vrsti spora ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse. Prema razlozima iznetim u obrazloženju pobijane presude, pobijanom presudom nije odstupljeno od sudske prakse. Izraženo stanovište drugostepenog suda u skladu je sa pravnim stavom usvojenim na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, održanoj 22.05.2018. godine i njegovom dopunom usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, održanoj 16.09.2021. godine. Navedenim pravnim stavom izrečeno je da banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove ili naknadu za obradu kreditnog zahteva nije ništava pod uslovom da je ugovoru prethodila ponuda banke sa sadržanim jasnim i nedvosmislenim podacima o troškovima kredita. Banka nije dužna da posebno dokazuje strukturu i visinu troškova koji su obuhvaćeni zbirnim iznosom troškova kredita, navedenim u ponudi koju je korisnik kredita prihvatio zaključenjem ugovora o kreditu. U situaciji u kojoj je tužena postupila na opisani način i prema utvrđenom činjeničnom stanju tužioca kao korisnika kredita adekvatno, putem osnovnih podataka o kreditu koji imaju karakter ponude, upoznala sa vrstom i visinom novčane obaveze koju je dužan da snosi, nema njene nesavesnosti te time ni ništavosti imovinskog prava ugovorenog u sopstvenu korist. Takođe, u konkretnom slučaju, prema razlozima revizije nema potrebe za razmatranjem pravnog pitanja od opšteg intresa ili pravnog pitanja u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potrebe za novim tumačenjem prava. Revizijom tužilac ukazuje na nužnost postojanja ponude u predugovornoj fazi, a predmetni ugovor je zaključen na osnovu Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u vezi sa subvencionisanjem kamata za kredite za održavanje likvidnosti i finansiranje trajnih obrtnih sredstava u 2014. godini koji je zaključen između Fonda za Razvoj Republike Srbije i tužene, sve u skladu sa Uredbom o uslovima za subvencionisanje kamata za kredite za održavanje likvidnosti i finansiranje trajnih obrtnih sredstava u 2014. godini („Službeni glasnik RS“, br.52/2014), na osnovu koje su tužiocu i pored uručenih osnovnih podataka o kreditu, učinjeni poznatim uslovi za dobijanje kreditnih sredstava, pa tako i obaveza plaćanja predmetne naknade u visini od 0,5% u odnosu na odobreni iznos kredita.

Zbog toga je, na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno da se ne dozvoli odlučivanje o izjavljenoj reviziji kao posebnoj, odnosno izuzetno dozvoljenoj.

Vrhovni sud je ispitao dozvoljenost izjavljene revizije primenom odredbe člana 410. Zakona o parničnom postupku i našao da revizija tužioca nije dozvoljena.

Tužba radi utvrđenja i isplate stečenog bez osnova podneta je dana 13.07.2021. godine, a vrednost predmeta spora je 12.500,00 dinara.

Odredbom člana 487. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku, propisano je da su u postupku u privrednim sporovima, sporovi male vrednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost od 30.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe i da se sporovima male vrednosti smatraju i sporovi u kojima predmet tužbenog zahteva nije novčani iznos, a vrednost predmeta spora koju je tužilac naveo u tužbi ne prelazi navedeni iznos.

Odredbom člana 479. stav 6. navedenog zakona, propisano je da u sporovima male vrednosti protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.

Kako se u konkretnom slučaju radi o privrednom sporu male vrednosti, revizija tužioca nije dozvoljena, po odredbi člana 479. stav 6. ZPP.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu drugom izreke rešenja.

Predsednik veća - sudija

Branko Stanić s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić