![](/sites/default/files/grb-srb-mali.jpg)
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 14520/2022
18.10.2023. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Ivane Rađenović, Vladislave Milićević, Tatjane Matković Stefanović i Jasmine Stamenković, članova veća, u parnici tužilaca AA iz sela ..., Grad ..., BB iz ... i VV iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Sunčica Stamenković, advokat iz ..., protiv tuženog JP „Putevi Srbije“ sa sedištem u Beogradu, koga zastupa punomoćnik Branislav Popovac, advokat iz ..., radi utvrđivanja ništavosti i sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 1249/22 od 07.06.2022. godine, u sednici održanoj 18.10.2023. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 1249/22 od 07.06.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 1249/22 od 07.06.2022. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Vranju P 676/18 od 10.02.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti suda istaknut od strane tuženog. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da su ništavi i ne proizvode pravno dejstvo sporazum o naknadi za eksproprisano zemljište br. 465-1291/11-07 od 29.12.2011. godine, zaključen između tuženog i ranijeg vlasnika AA i sporazum o naknadi za eksproprisano zemljište br. 465-1231/11-07 od 01.02.2012. godine zaključen između tuženog i radnijih vlasnika BB i VV. Stavom trećim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu na ime razlike između isplaćene naknade za poljoprivredno zemljište do pripadajuće naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište po sporazumu o naknadi za eksproprisano zemljište od 29.12.2011. godine, za preuzeto gradsko građevinsko zemljište (bliže navedeno u ovom stavu izreke) od ranijeg vlasnika, ovde tužioca isplati 2.089.850,00 dinara, kao i da tužiljama na ime razlike između isplaćene naknade za poljoprivredno zemljište do pripadajuće naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište po sporazumu o naknadi za eksproprisano zemljište od 01.02.2012. godine, za preuzeto gradsko građevinsko zemljište (bliže navedeno u ovom stavu izreke) od ranijeg vlasnika, ovde tužilja isplati 344.617,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 10.02.2022. godine kao dana donošenja presude do isplate. Stavom trećim izreke, tuženi je obavezan da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka od 473.444,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 334.500,00 dinara od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 1249/22 od 07.06.2022. godine, odbijena je kao neosnovana žalba žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Ceneći ispunjenost uslova za odlučivanje o reviziji tuženog kao izuzetno dozvoljenoj, Vrhovni sud nalazi da ne postoje razlozi predviđeni odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 18/20) za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj.
Pobijanom pravnosnažnom presudom utvrđeno je da su ništavi sporazumi o naknadi za eksproprisano poljoprivredno zemljište od 29.12.2011. godine i od 01.02.2012. godine, koje su tužioci zaključili sa tuženim, i obavezan je tuženi da isplati tužiocima razliku između isplaćene naknade za poljoprivredno zemljište do visine pripadajuće naknade utvrđene prema tržišnoj ceni za preuzeto gradsko građevinsko zemljište, na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka građevinske struke. Ovo zbog toga što je predmetno zemljište, iako se u vreme eksproprijacije i zaključenja sporazuma o visini naknade u katastru nepokretnosti vodilo kao poljoprivredno zemljište, već imalo status gradskog građevinskog zemljišta prema važećem Generalnom urbanističkom planu Grada Vranja („Službeni glasnik Grada Vranja“ br. 7/2010), a eksproprisano je radi izgradnje deonice autoputa E-75 Beograd- Niš-granica sa Republikom Makedonijom.
Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, činjenice utvrđene u postupku i način presuđenja, Vrhovni sud je ocenio da je pobijana presuda u skladu sa praksom revizijskog suda i pravnim shvatanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda i Vrhovnog kasacionog suda u kojima je odlučivano o tužbenim zahtevima sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom, u situaciji kada je planskim dokumentom (u konkretnom slučaju to je Generalni urbanistički plan Grada Vranja) izvršena promena namene iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište, a ova promena nije evidentirana u katastru nepokretnosti (članovi 83. stav 2. i 88. Zakona o planiranju i izgradnji). Revizijom se neosnovano ukazuje na drugačije odluke ovog suda i nižestepenih sudova. Postojanje drugačije odluke ne ukazuje nužno i na drugačiji pravni stav, jer pravilna primena prava u sporovima sa zahtevom kao u konkretnom slučaju, zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.
Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke, primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. u vezi člana 403. stav 3. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba radi utvrđivanja ništavosti i sticanja bez osnova podneta je 15.03.2018. godine, a na ročištu za glavnu raspravu održanom 10.02.2022. godine tužba je preinačena povećanjem zahteva. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude ceni se u odnosu na svakog tužioca pojedinačno. S obzirom da oni nisu jedinstveni i nužni suparničari, u smislu člana 210. ZPP, pobijana vrednost spora u odnosu na tužioca je 2.089.850,00 dinara, a u odnosu na tužilje je 344.617,00 dinara, koliko iznosi vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude, koja prema srednjem kursu NBS na dan preinačenja tužbe, ne prelazi 40.000 evra, ni za jednog tužioca.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom sporu, u kome vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra, to je Vrhovni sud, primenom člana 403. stav 3. ZPP, našao da revizija tuženog nije dozvoljena.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća-sudija
Zvezdana Lutovac, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić