Rev2 1997/2023 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1997/2023
20.03.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Gavra Dimitrijević, advokat iz ..., protiv tuženog JKP „Gradsko zelenilo“, sa sedištem u Novom Sadu, čiji je punomoćnik Biljana Pantić Pilja, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 5223/22 od 01.03.2023. godine, u sednici održanoj 20.03.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 5223/22 od 01.03.2023. godine u preinačujućem delu.

ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 441/21 od 11.10.2022. godine, stavom prvim i drugim izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i tuženi je obavezan da mu na ime manje isplaćene osnovne zarade za period od januara 2018. godine do novembra 2020. godine isplati mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom čija su visina i datumi dospelosti bliže navedeni u stavu drugom izreke. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva kojim je traženo da se tuženi obaveže da tužiocu na ime manje isplaćene osnovne zarade za decembar 2017. godine isplati iznos od 1.077,89 dinara sa zateznom kamatom od 15.01.2018. godine do isplate i za januar 2021. iznos od 1.814,05 dinara sa zateznom kamatom od 15.02.2021. godine do isplate. Stavom četvrtim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu naknadi parnične troškove u iznosu od 96.532,00 dinara sa zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 5223/22 od 01.03.2023. godine, stavom prvim izreke, delimično je preinačena prvostepena presuda u usvajajućem delu, tako što je odbijen zahtev tužioca za isplatu razlike između isplaćene i pripadajuće zarade za period od 01.01.2018. godine do 31.01.2021. godine preko ukupnog iznosa od 2.885,16 dinara sa zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose čija su visina i datumi dospelosti bliže navedeni u ovom stavu izreke, kao i zahtev za isplatu pojedinačnih mesečnih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to određeno u ovom stavu izreke, kao i zahtev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 96.532,00 dinara sa zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postpuka. Stavom drugim izreke, u preostalom delu je odbijena žalba tuženog i žalba tužioca u celosti i potvrđena prvostepena presuda u preostalom usvajajućem delu. Stavom trećim izreke, tužilac je obavezan da tuženom na ime naknade troškova drugostepenog postupka isplati 25.534,10 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, u delu kojim je preinačena prvostepena presuda, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju tužioca, zahtevajući naknadu troškova.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 18/20) i našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, a povreda iz člana 374. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku na koju se revizijom ukazuje, ne predstavlja razlog zbog koga se revizija može izjaviti prema članu 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u utuženom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog i obavljao je poslove ..., sa koeficijentom složenosti poslova 1,80 (1.080 bodova). U oktobru 2014. godine, tuženi je isplatio osnovnu zaradu po vrednosti boda od 32,10 dinara, a u novembru osnovnu zaradu po vrednosti boda od 28,77 dinara. Vrednost boda od 28,77 dinara isplaćivana je do decembra 2018. godine, a u 2019. godini vrednost boda je bila 30,41 dinara, a počev od 2020. godine vrednost boda je iznosila 32,10 dinara. Tuženi je zaposlenima sa nižim koeficijentom korigovao vrednost boda kako bi im osnovna zarada ne bi bila ispod propisane visine minimalne zarade. U toku 2017. godine tuženi je imao veći broj zaposlenih od broja koji je ograničen Programom poslovanja. U 2017, 2018, i 2019. godini isplatio je veći iznos na ime zarade od iznosa koji mu je odobren Programom poslovanja iz razloga što je imao veći broj zaposlenih od broja koji mu je odobren Programom poslovanja i što je isplatu naknade troškova na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora isplaćivao naknadno. Iz navedenih razloga tuženi nije dobio sagasnost osnivača na ZIP obrascima, jer je naknadnim isplatama premašio masu sredstava odobrenih Programom poslovanja. Tuženi za oktobar 2014.godine nije iskoristio sredstva planirana svojim Programom poslovanja za 2014.godinu. Tužilac zahteva isplatu razlike između pripadajuće i isplaćene zarade u spornom periodu. Na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka, primenom cene rada spram planirane mase sredstava i realizovane mase zarada utvrđena je razlika za oktobar 2014. godine koja nije iskorišćena u iznosu od 762.544,00 dinara. Pored osnovne varijante obračuna prema kojoj potraživanje tužioca primenom navedenog metoda obračuna sa korekcijom prema Zakonu o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava za sporni period iznosi ukupno 2.885,16 dinara, sudski veštak je dao i dopunsku varijantu obračuna uzimajući u obzir činjenicu da je u tom mesecu kod tuženog bilo 27 više zaposlenih u odnosu na broj planiran Programom poslovanja tuženog. Prema toj varijatni obračuna, na iznos neiskorišćenih sredstava za oktobar 2014. godine od 762.544,00 dinara dodat je i iznos od 1.794.852,00 dinara koji predstavlja obračun prosečne zarade za 27 više zaposlenih u tom mesecu i tako je dobijena ukupna masa neiskorišćenih sredstava od 2.557.396,00 dinara. Polazeći od tog iznosa kao preostale mase sredstava za zarade, potraživanje tužioca sa korekcijom na dan stupanja na snagu navedenog Zakona iznosi ukupno 49.561,65 dinara.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je tužiocu dosudio iznos od 49.561,65 dinara, prihvatajući varijantu iz dopunskog nalaza sudskog veštaka, a prema kojoj je tužilac opredelio tužbeni zahtev.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev preko pojedinačno određenih novčanih iznosa, odnosno za određene novčane iznose, sa traženom zateznom kamatom, nalazeći da se kao preostala neutrošena masa sredstava za zarade ne mogu uzeti u obzir iznosi koji su isplaćeni za 27 više zaposlenih u oktobru 2014. godine. Zauzeo je stanovište da su svi zaposleni kod tuženog imali pravo na istu vrednost boda (tj. istu cenu sata rada) nezavisno od toga da li je ispoštovano planirano smanjenje broja zaposlenih ili nije i da li je naknada troškova za regres za 2014. godinu isplaćena u narednim godinama. Po ovom obračunu visina razlike neisplaćene zarade je 2.885,16 dinara.

Po oceni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda zasnovana je na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Prema odredbama članova 104, 105.-107. i 110. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05... 95/18), tužiocu pripada odgovarajuća zarada u skladu sa zakonom, opštim aktima i ugovorima o radu.

Tuženi je u skladu sa odredbama članova 1, 4. i 5. Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava („Službeni glasnik RS“, br. 116/14) od 01.11.2014. godine bio u obavezi da osnovice za obračun i isplatu plata umanji za 10%, te mu je bilo zabranjeno da povećava osnovice, koeficijente i druge elemente, odnosno uvodi nove elemente na osnovu kojih se povećava iznos plata i drugih stalnih primanja.

Odredbom člana 62. Zakona o javnim preduzećima („Službeni glasnik RS“, br. 15/2016 i 88/2019) propisano je da ukoliko u javnom preduzeću do početka kalendarske godine nije donet godišnji, odnosno trogodišnji program poslovanja, do donošenja tog programa zarade se obračunavaju i isplaćuju na način i pod uslovima utvrđenim godišnjim, odnosno trogodišnjim programom poslovanja za prethodnu godinu.

Po Posebnom kolektivnom ugovoru za javna komunalna i druga javna preduzeća Grada Novog Sada i Kolektivnom ugovoru tuženog od 03.03.2014. godine, zaposleni imaju pravo na odgovarajuću zaradu sa polazištem na vrednost radnog časa, koja se za sve zaposlene utvrđuje za tekući mesec na osnovu planiranih sredstava za isplatu zarada za odgovarajući mesec. Utvrđena vrednost radnog časa može se promeniti u skladu sa izmenjenim okolnostima, o čemu poslodavac i sindikat kod poslodavca zaključuju sporazum.

Imajući u vidu citirane odredbe, pravilno je drugostepenom presudom tužiocu priznata razlika zarada obračunata primenom cene rada prema planiranoj masi sredstava koja je tuženom odobrena Programom poslovanja za zarade za oktobar 2014. godine sa umanjenjem po Zakonu o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, koji je tada stupio na snagu.

Neosnovani su navodi revizije da je nezakonito postupanje tuženog u raspolaganju sredstvima zarada trebalo sankcionisati tako što bi se tužiocu priznala razlika koja za osnov obračuna ima i isplaćene zarade prekobrojnim zaposlenima. Ovo stoga što su svi zaposleni kod tuženog imali pravo na zaradu u skladu sa opštima aktima i zakonom, odnosno pravo na istu vrednost boda, pa se kao što je to drugostepeni sud pravilno zaključio, ne mogu uzeti u obzir kao preostala neiskorišćena masa sredstava za zarade planirane Programom iznosi isplaćeni prekobrojnim zaposlenim kod tuženog, odnosno za 27 više zaposlenih u oktobru 2014.godine.

Pravilno je odlučeno i o naknadi troškova postupka na osnovu člana 165. stav 2. u vezi članova 153. stav 1. i 154. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Iz iznetih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.

Vrhovni sud je odbio zahtev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju, s obzirom da nisu bili nužni za vođenje ove parnice, u smislu člana 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, zbog čega je u smislu odredbe člana 165. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković