Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1123/2023
29.11.2023. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, dr Ilija Zindović i Marije Terzić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Vladimir Simin, advokat iz ..., protiv tuženog „Infrastruktura Železnice Srbije“ AD Beograd, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4589/22 od 03.11.2022. godine, u sednici održanoj 29.11.2023. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4589/22 od 03.11.2022. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Somboru P1 211/21 od 24.05.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade za ishranu u toku rada i naknade za korišćenje godišnjeg odmora za period od marta 2018. godine, do maja 2018. godine, pojedinačne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 68.778,98 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 4589/22 od 03.11.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojena je žalba tuženog i preinačena Osnovnog suda u Somboru P1 211/21 od 24.05.2022. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade za ishranu u toku rada i naknade za korišćenje godišnjeg odmora za period od marta 2018. godine, do maja 2018. godine, pojedinačne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate i odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 68.778,98 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 2.818,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio blagovremenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o istoj odluči primenom člana 403. ZPP.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu, primenom odredbe člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11... 18/20) i utvrdio da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u spornom periodu od 01.03.2018. godine, do 24.05.2018. godine, bio zaposlen kod tuženog, a prilikom isplate zarade za mart i april 2018. godine nije izvršen obračun isplate naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora već je to učinjeno naknadno prilikom obračuna zarade za maj 2018. godine u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom tuženog od 24.05.2018. godine. Kolektivnim ugovorom tuženog od 24.05.2018. godine članom 94. propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada u visini od 120,00 dinara bez poreza i doprinosa po radnom danu srazmerno broju dana provedenih na radu, a odredbom člana 95. da ima pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od 12.000,00 dinara bez poreza i doprinosa koji se isplaćuje mesečno u iznosu od po 1.000,00 dinara. Odredbom člana 153. navedenog, propisano je da će odredbe koje se odnose na obračun i isplatu zarada, naknada zarade i drugih primanja zaposlenih primenjivati počev od isplate zarade za mesec mart 2018. godine. Visina utuženog potraživanja utvrđena je nalazom sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke datom na osnovu parametara iz ranije važećeg Kolektivnog ugovora za JŽTP „Beograd“ ( „Službeni glasnik RS“ br.37/95).
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca nalazeći da je odredbom člana 197. Ustava RS propisana zabrana povratnog dejstva zakona i drugih opštih akata zbog čega se pripadajući iznosi ne mogu utvrditi retroaktivnom primenom Kolektivnog ugovora iz 2018. godine, već primenom Kolektivnog ugovora AD „Železnice Srbije“ iz 2015. godine, koji propisuje da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas. Kako se ne može utvrditi da su navedene naknade uračunate u zaradu putem vrednosti jednog radnog časa i tako isplaćene tužiocu, to pravilan obračun pripadajućih naknada podrazumeva primenu parametara iz ranije važećeg Kolektivnog ugovora ( „Službeni glasnik RS“ br.37/95). koji je bio u primeni kod poslodavca prethodnika.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtev tužioca na ime troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora koji su nakon stupanja na snagu kolektivnog ugovora tuženog isplaćeni i iskazani u obračunskim listama za tužioca.
Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo.
Na osnovu odredbe člana 105. stav 3. Zakona o radu, pod zaradom u smislu stava 1. tog člana, smatraju se sva primanja iz radnog odnosa, osim primanja iz člana 14, člana 42. stav 3. tačke 4. i 5, člana 118. tačke 1 - 4, člana 119, člana 120. tačka 1. i člana 158. tog zakona. U članu 118. tačke 5. i 6. istog zakona, predviđena je naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora.
Odredbom člana 45.tačka 5. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ br. 109/07...103/15) propisano je da Ustavni sud utvrđuje da kolektivni ugovor nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom.
U konkretnom slučaju, tužiocu je naknada za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora za mart, april i maj 2018. godine isplaćena na osnovu Kolektivnog ugovora od 24.05.2018. godine, koji je predvideo da se njegove odredbe odnose na obračun i isplatu zarada, naknada zarada i drugih primanja zaposlenih počev od zarade za mart 2018. godine. Pošto se pod zaradom smatra kako ishrana u toku rada, tako i regres za korišćenje godišnjeg odmora, sledi da je tuženi kao poslodavac, ispunio svoju zakonsku obavezu prema tužiocu, kao zaposlenom, pa tužilac neosnovano traži isplatu razlike između tih iznosa i iznosa koji bi mu pripadali na osnovu prethodnog Kolektivnog ugovora koji je bio u primeni kod pravnog prethodnika tuženog. Povratno dejstvo Kolektivnog ugovora tuženog od 24.05.2018. godine ne može biti predmet ocene u ovom postupku u smislu odredbe člana 197. Ustava Republike Srbije, pošto je opšta normativna kontrola propisa i opštih akata u nadležnosti Ustavnog suda, a tužilac svoj tužbeni zahtev u ovoj parnici nije zasnovala na činjenici da je Ustavni sud odlukom utvrdio neustavnost odredbe člana 153. tog Kolektivnog ugovora. Iz tih razloga se navodima revizije tužioca neosnovano pobija pravilnost primene materijalnog prava.
Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 153. stav 1, 154. i 165. stav 2. Zakona parničnom postupku.
Iz izloženih razloga, Vrhovni sud je odluku kao u izreci doneo primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona parničnom postupku.
Predsednik veća – sudija
Gordana Komnenić, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković