Rev2 578/2023 3.19.1.25.1.4; 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 578/2023
27.11.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković, Radoslave Mađarov, Zorice Bulajić i Irene Vuković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Ljiljana Stanković, advokat iz ..., protiv tuženog Preduzeća za promet, usluge „Dragović Ekspres“ d.o.o. iz Umčara, čiji je punomoćnik Nenad Dedić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5330/21 od 19.01.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 27.11.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5330/21 od 19.01.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5330/21 od 19.01.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2636/21 od 26.11.2021. godine, odbijena je žalba tužioca i potvrđena presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P1 188/17 od 30.09.2021. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade dnevnica, odnosno troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu na poslovima za prevoz robe, za period od 27.07.2014. godine zaključno sa martom 2015. godine, isplati pojedinačne iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude u dinarskoj protivvrednosti sa zakonskom zateznom kamatom koju određuje Evropska centralna banka počev od dospelosti svakog iznosa do isplate, po srednjem kuru NBS evro i zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka i obavezan tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 158.500,00 dinara. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Članom 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/2011... 10/2023), propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).

Iz navedenog proizlazi da su zakonom izričito propisani dodatni, posebni uslovi pod kojima revizijski sud može izuzetno dozvoliti reviziju i odlučiti o ovom pravnom leku i onda kada revizija nije dozvoljena na osnovu člana 403. tog zakona. Isticanje pogrešne primene materijalnog prava predstavlja zakonski razlog za izjavljivanje posebne revizije, isključivo ukoliko zbog pogrešne primene materijalnog prava u drugostepenoj odluci postoji potreba da se razmatre pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenje prava.

U ovoj pravnoj stvari pravnosnažnom presudom je odbijen tužbeni zahtev za isplatu dnevnica, odnosno troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu na poslovima za ..., za period od 27.07.2014. godine zaključno sa martom 2015. godine, kod utvrđenog da je prema zaključenom ugovoru o radu visina naknade troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu tužiocu isplaćena na ruke, a obračunata u visini od 10% od bruto ugovorene cene prevoza, te da je tuženi prema tužiocu ispunio sve ugovorne obaveze. Imajući u vidu razloge na kojima su zasnovane presude nižestepenih sudova, kao i navode iznete u reviziji, Vrhovni sud je ocenio da ne postoji ni jedan od zakonom predviđenih razloga za odlučivanje o posebnoj reviziji. O neosnovanosti tužbenog zahteva za isplatu novčanih sredstava odlučeno je primenom pravila o teretu dokazivanja i pravilnom primenom odredbe člana 118. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, prema kojoj zaposleni ima pravo na naknadu troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, pri čemu odluka u sporovima sa ovom vrstom tražene pravne zaštite zavisi od činjeničnog stanja utvrđenog u svakom konkretnom slučaju, zbog čega ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa, ni u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.

Imajući u vidu izneto, kao i da je ovaj sud ocenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Ispitujuću dozvoljenost revizije u smislu člana 410 stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizija tužene nije dozvoljena.

U parnicama u kojima je predmet novčano potraživanje iz radnog odnosa za dozvoljenost revizije merodavan je opšti režim Zakona o parničnom postupku.

Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba radi isplate je podneta dana 08.06.2017. godine, a vrednost predmeta spora iznosi 4.887,00 evra.

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu koji se odnosi na novčano potraživanje u kome vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra, to je Vrhovni sud ocenio da je revizija tužioca nedozvoljena, primenom odredbe člana 403. stav 3. ZPP.

Iz iznetih razloga, odluka u stavu drugom izreke doneta je na osnovu člana 413. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Jelica Bojanić Kerkez, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković