Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 1909/2022
26.01.2022. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Tatjane Matković Stefanović, predsednika veća, Jasmine Stamenković i Vladislave Milićević, članova veća u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milan Ijačić, advokat iz ..., protiv tuženog „European Real Estate“ DOO u stečaju, čiji je punomoćnik Goran Kovačević, advokat iz ..., radi vraćanja stečenog bez pravnog osnova, vrednost predmeta spora 404.387,00 dinara, odlučujući o izjavljenoj reviziji tužilje protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 9845/2021 od 26.05.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 26.01.2022. godine, doneo je
R E Š E NJ E
UKIDA SE presuda Privrednog apelacionog suda Pž br.9845/21 od 26.05.2022. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Privrednog suda u Beogradu P br.4257/2021 od 14.09.2021. godine usvojen je tužbeni zahtev i utvrđeno potraživanje tužilje AA iz ..., prema tuženom „European Real Estate“ DOO u stečaju u iznosu od 404.387,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 02.02.2014. godine do isplate i obavezan je tuženi da naknadi tužilji troškove parničnog postupka od 108.797,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Privrednog apelacionog suda Pž br.9845/21 od 26.05.2022. godine, usvojena je žalba tuženog, ukinuta je presuda Privrednog suda u Beogradu P br.4257/21 od 14.09.2021. godine sa ispravkom od 27.09.2021. godine i odlučeno da se odbija kao neosnovan zahtev tužilje kojim je tražila da joj se utvrdi potraživanje prema tuženom u iznosu od 404.387,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 02.04.2014. godine do isplate i obavezana je tužilja da tuženom na ime naknade troškova postupka isplati iznos 108.876,00 dinara.
Protiv navedene presude tužilja je podnela blagovremenu i dozvoljenu reviziju (član 403. stav 2. tačka 3) ZPP.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. ZPP („Sl. glasnik RS“, br.72/11...18/20) i utvrdio da je revizija tužilje osnovana.
U postupku donošenja drugostepene odluke, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Isticanje bitnih povreda pred prvostepenim sudom nije razlog za izjavljivanje revizije u smislu člana 407. ZPP.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja i tuženi su zaključili Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti – stana broj ... od 50 m2, u stambenom objektu u ..., ... broj ..., koji je overen pod br.Ov 1 br. .../... od 07.03.2014. godine po ceni od 68.400 evra, u dinarskoj protivvrednosti. Dana 21.03.2014. godine, parnične stranke su zaključile Aneks navedenog ugovora po kome je ugovorena cena umanjena za 5.900 evra, na ime ugradnje keramike i stolarije. Dana 02.04.2014. godine, tužilja je kao kupac isplatila tuženom na ime kupoprodajne cene iznos od 62.500 evra. Utvrđeno je da je stvarno ugovorena cena označena u aneksu ugovora, da ne postoji umanjenje za radove od 5.900 evra, već da su u ugovoru radovi fiktivno prikazani na ime 10% cene, koju je tužilja bila dužna da plati banci, odnosno da je u ugovoru određena veća cena za razliku nepostojećih radova i da je dogovor bio 1.250 evra za m2, što za stan od 50 m2 iznosi od 62.500 evra, a koji iznos je tužilja nesporno i uplatila. Prvostepeni sud nalazi da je ugovor u delu u kojem je ugovorena veća cena za razliku nepostojećih radova, ništav shodno članu 47. a u vezi člana 49. ZOO, s obzirom da je predmet obaveze u tom delu nedopušten. Prvostepeni sud je stava da je ugovorena fiksna cena, jer je ista označena u ugovoru i da tužilja osnovano osporava površinu stana koju je primila u odnosu na ugovorenu kvadraturu od 50m2. Prema nalazu i mišljenju veštaka, predmetni stan se sastoji od hodnika, kupatila, kuhinje, dve spavaće sobe i dnevnog boravka, ukupne korisne površine od 47,39 m2 i ne poseduje lođu, već francuski balkon koji nema površinu. Kako je tužilji u odnosu na ugovorenih 50m2 predat stan 2,67m2 manje površine, prvostepeni sud nalazi da je tuženi kao prodavac s obzirom da se radi o prodaji izgrađenog stana bio dužan da tužilji preda stan od ugovorenih 50 m2, za koju površinu je primio ugovorenu cenu , što nije učinio. Prvostepeni sud ne prihvata navode tuženog da je tužilja prekludirana u pogledu isticanja materijalnih nedostataka, jer je iz priložene elektronske prepiske od 20. i 21.03.2014. godine i iskaza tužilje zaključio da je tužilja neposredno po primopredaji stana uočila manje kvadrata o čemu je odmah obavestila tuženog. Shodno tome, prvostepeni sud zaključuje da je tužilja dokazala opšte pravilo instituta sticanja bez osnova predviđeno članom 210. ZOO, zbog čega je tužbeni zahtev osnovan. Visina tužbenog zahteva u računskom smislu nije bila sporna, da 1250 evra h 2,61 m2 iznosi 3.262,50 evra odnosno u dinarskoj protivvrednosti od 404.387,00 dinara, upravo koliko je osporeno po prijavi potraživanja sa zakonskom zateznom kamatom od 02.04.2014. godine, za koji iznos je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev.
Drugostepeni sud je nalazeći da je prvostepena presuda doneta u sporu male vrednosti i da je već jednom bila ukinuta, a da je prilikom donošenja iste učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 7. ZPP, koja se ne može otkloniti u ponovnom postupku pred drugostepenim sudom u smislu odredbe člana 383. stav 4. istog zakona, ukinuo ožalbenu presudu i odlučio o zahtevima stranaka. Polazeći od odredbe člana 2. Ugovora kojom je propisano da je cena fiksna i da se ne može menjati, drugostepeni sud zaključuje da su parnične stranke ugovorile fiksnu cenu stana. Na osnovu uvida u mejl prepisku između parničnih stranaka od 20.03. i 21.03.2014. godine, drugostepeni sud je utvrdio je da već tih datuma od strane tužilje ponuđeno tuženom da se izvrši aneks ugovora tako što bi se utvrdila izgrađena površina stana iz čega je drugostepeni sud zaključio da je stan već bio izgrađen, a koja činjenica proističe i iz iskaza tužilje i saslušanog svedoka budući da su izjavili da su počeli da opremaju stan u martu i aprilu 2014. godine, a da je zapisnik o primopredaji stana potpisan u februaru 2014. godine. Drugostepeni sud je imao u vidu i rešenje o ozakonjenju objekta čiji je sastavni deo izveštaj o zatečenom stanju od marta 2016. godine, nakon perioda kad je tužilja već zapisnički primila stan, na osnovu koga je izvršeno ozakonjenje predmetnog stana ukupne neto površine od 50m2 , po strukturi 2,5 sobnog.
Shodno tome, drugostepeni sud zaključuje da je tuženi predao tužilji ugovorenu površinu stana, odnosno da tužilja u konkretnom slučaju nije dokazala da su stranke ugovorile kupovinu stana korisne odnosno neto površine, pa tužbeni zahtev za isplatu razlike u ceni za manje predatih 2,61 m2 nije osnovan.
Ceneći navode tužilje kao revidenta, Vrhovni kasacioni sud nalazi da se zaključak drugostepenog ne može prihvatiti, jer za pravilnu primenu materijalnog prava nisu raspravljene sve pravno relevantne činjenice.
Prvo, Vrhovni kasacioni sud ukazuje da je tužilja u ovoj pravnoj stvari tužbu podnela Prvom osnovnom sudu radi isplate utuženog iznosa od 404.387,00 dinara na ime neosnovanog obogaćenja. Po otvaranju stečajnog postupka nad tuženim, Prvi osnovni sud oglasio se stvarno nenadležnim i spisi su dostavljeni Privrednom sudu u Beogradu na postupak kao stvarno i mesno nadležnom sudu. Shodno tome, kako se ne radi o privrednom sporu između privrednih subjekata po tužbi podnetoj privrednom sudu, već o imovinskom sporu fizičkog lica protiv privrednog društva kad je usled otvaranja stečaja nad tuženim usled atrakcije nadležnosti zasnovana nadležnost privrednog suda, obzirom na vrednost predmeta spora koja na dan utuženja iznosi 3.262,37 eura, ne može se govoriti o sporu male vrednosti, te nije bilo smetnji da Privredni apelacioni sud kao drugostepeni sud održi raspravu primenom člana 383. ZPP.
Predmet ugovora o kupoprodaji nepokretnosti je izgrađeni stan broj ... od 50 m2, za fiksnu cenu od 62.500 evra. Merenjem na licu mesta, veštak je utvrdio da sporni stan nema površinu od 50m2, nego 47,39 m2, što je za 2,61m2 manje od ugovorene površine. Iz nalaza i mišljenja veštaka građevinske struke proizlazi da građevinska površina stana nije pojam koji postoji u standardu JUS-a U.C2.100, već u standardu postoji neto površina i korisna površina. Korisna površina stana je deo neto površine koji odgovaraju nameni i funkciji zgrade. Predmetni stan nema lođu, odnosno terasu čija površina se ne računa kao 100% korisne površine. Pravilo je da se ugovara neto površina odnosno korisna površina, koja se u konkretnom slučaju razlikuje od stvarnog stanja koje iznosi 47,39 m2, pa se ne može prihvatiti zaključak drugostepenog suda da je tuženi predao tužilji ugovorenu površinu stana kod utvrđene manje predate kvadrature stana, pri čemu je tužilja i platila cenu po metru kvadratnom.
Manja predata kvadratura stana od ugovorene predstavlja nedostatak u smislu odredbe člana 479. ZOO, pa je za priznanje prava po osnovu materijalnog nedostatka, pravno relevantna činjenica da li je kupac u skladu sa članom 481. ZOO, blagovremeno obavestio prodavca o vidljivim nedostacima a što je ujedno i preduslov za zasnivanje odgovornosti prodavca primenom člana 478. ZOO.
Kako za pravilnu primenu materijlanog prava nisu raspravljene pravno relevantne činjenice, Vrhovni kasacioni sud je ukinuo drugostepenu odluku na osnovu člana 416. ZPP.
U ponovnom postupku, drugostepeni sud će primenom člana 383. ZPP, zakazati raspravu i raspraviti da li je na materijalni nedostatak u pogledu kvadrature stana tužilac blagovremeno ukazao tuženom kao prodavcu a zavisno od toga da li su se stekli uslovi za isplatu utuženog iznosa. Drugostepeni sud će pravilnom primenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje doneti novu odluku o osnovanosti tužbenog zahteva i o troškovima postupka.
Predsednik veća – sudija
Tatjana Matković Stefanović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić